09.03.2022. SAD: Nema se šta žaliti, bio je samo zavisnik

Ove nedelje potresao me je Tweet kolege. Tema je bila stigma vezana za poremećaje uzrokovane upotrebom droga. Pisao je o tome kako je na sahrani rođaka koji je preminuo veoma mlad usled predoziranja heroinom, član porodice nemilosrdno oklevetao mrtvog čoveka i vešto ga “ okarakterisao”. Poruka je bila “on uopšte nije bio kao mi”.

Ova metoda etiketiranja, okrivljavanja, primene stereotipa i oduzimanja ljudskosti – sličnosti sa drugim ljudima – ljudi sa poremećajima uzrokovanim upotrebom droga može pomoći u trenutnom efikasnom distanciranju od užasa i boli zavisnosti i gubitka, ali je štetna za osobe pogođene zavisnošću, njihove porodice i ako ćemo biti iskreni i osobu koja koristi stigmatizirajući jezik.

Kao osoba sa ličnim iskustvom poremećaja uzrokovanog upotrebom supstanci i oporavka i sam sam bio izložen stigmatizaciji. Upravo sam napisao poglavlje knjige o tome. Ona vas umanjuje, diskredituje i prateća diskriminacija utiče na vaš život. Često zasnovani na samo-stigmatizaciju, spoljašnji oblici stigmatizacije su pogubni i paralizujući.

Nedavno su mi zapela za oko dva istraživanja stigme. U prvom istraživači porede javnu stigmatizaciju osoba sa poremećajem uzrokovanim upotrebom alkohola sa drugim problemima mentalnog zdravlja.

Definisali su stigmu “kao proces u kojem se osobe etiketiraju kao autsajderi, predmet su stereotipa i predrasuda, te su izloženi diskriminaciji i socijalnoj distanci.“

Zaključili su da su “stigmatizujuća uverenja i ponašanja prema osobama sa poremećajima uzrokovanim konzumacijom alkohola bila generalno veoma prisutna i obično izraženija nego prema osobama sa depresijom ili šizofrenijom.”

Tačnije, osobe sa poremećajem uzrokovanim upotrebom alkohola (Alcohol Use Disorder – AUD) obično se percipiraju kao opasnije i odgovornije za svoje stanje, te se suočavaju sa većom željom za socijalnom distancom i višim stepenom prihvatanja strukturne diskriminacije od osoba sa poremećajima koji nisu povezani sa supstancama.”

Rezultati istraživanja su postavili neke izazove obzirom da je sve komplikovanije nego što se čini. Uokvirivanje poremećaja uzrokovanih upotrebom alkohola kao mentalne bolesti, čini se, smanjuje izražavanje ljutnje u drugima, ali povećava izražavanje straha.

Autori kažu: “Ako se alkoholizam smatra stabilnim stanjem nalik osobi, a povezan je sa pretpostavkama o “lošem karakteru”, krivica i osećaj ljutnje mogu biti manje izraženi, ali strah i socijalna isključenost su ipak visoki.”

Suprotno tome, ako se smatra “lošim ponašanjem”, odnosno stanjem koje treba prevazići, moralne osude i krivica ljudi sa poremećajem upotrebe alkohola bi mogla biti okrutnija, što bi dovelo do veće diskriminacije i socijalne isključenosti.”

Ove dileme i očigledne kontradiktornosti tek treba da se istraže, ali jasno je da se osobe koje imaju poremećaj uzrokovan upotrebom alkohola smatraju opasnijima, odgovornijima za svoje stanje i da će verovatnije doživeti više distanciranja i diskriminacije nego osobe sa drugim mentalnim poremećajima.

Norveški istraživački rad pod nazivom ‘Nema se šta žaliti, bio je samo narkoman’ – stigma prema osobama ožalošćenim smrću povezanom sa drogom’ na koji sam se gore pozvao, izazvao je razmenu komentara na Twitteru. Ako prva studija govori umu, onda ova druga ide ravno u srce i emocije. Osećao sam se ljutito i tužno čitajući je, ali drago mi je da jesam. Ove dve studije imaju i neke zajedničke teme.

Norveška trenutno sprovodi mnoga uticajna istraživanja. U ovu studiju istraživači su uključili 255 osoba koje su izgubile nekog bliskog, a čija je smrt povezana sa drogom. Koristeći standardizovana i otvorena pitanja, a u vezi sa onim što su te osobe doživele u periodu žalosti, analizirali su komunikaciju učesnika.

Skoro polovina učesnika je “prijavila uvredljive primedbe od bliske/šire porodice i prijatelja, kolega sa posla, komšija, medija/društvenih mreža i profesionalaca”. Baš tako, dok su tugovali i kada im je najviše trebala ljubav, uteha i podrška, najbliži su davali okrutne, oštre komentare.

Sadržaj tih primedbi, identifikovanih u podacima, grupisan je u četiri teme:

  1. Etiketiranje koje dehumanizuju
  2. Neizgovorena i implicitna stigma
  3. Okrivljavanje preminulog
  4. Jedini i najbolji ishod

Rečeno mi je da je #narkomanka i #kurva koja nije zaslužila da živi. Trebalo je da je odvedu na dan kad se rodila; nije imala pravo na život, a tuđi porezni novac je koristila kako bi se drogirala, prodavala se muškarcima varajući ih za novac. Takve devojke bi i trebale da umru.

Rečeno za ženinu dvadesetogodišnju kćerku

Još citata:

To je bio izbor koji je on napravio, tako da je sve njegova sopstvena krivica. Srećni ste što ste pošteđeni bola otkako je umro. Smrt ne bi trebala biti tako strašna stvar obzirom da on nikada nije želeo da pomogne sebi.

Prilično srceparajuće.

Jedna od stvari koja najbolje funkcioniše u rešavanju takvih stavova je da mi, koji imamo lično iskustvo, podelimo svoje priče. Pokazalo se da kontakt sa osobama sa ličnim iskustvom utiče na stigmu. Što više vidimo da smo obična (zapravo, u smislu oporavka – izvanredna) ljudska bića, ‘isti kao’ umesto ‘drugi’, to više razbijamo/rušimo stigmu, sram i diskriminaciju. Ali to nije uvek bez rizika.

Krajnji rezultat istraživača

Takva komunikacija je bila sramna i okrutna i doprinela je marginalizaciji grupe ožalošćenih pojedinaca kojima je bila potrebna podrška, a ne izopštenje. Podizanje svesti o postojanju stigme, povećanje znanja o tome zašto se ona događa i kako se prenosi u društvu može pomoći u smanjenju stigme.

Izvor: https://recoveryreview.blog/