10.01.2022. SAD: Izvedite zavisnike na parking bolnice i upucajte ih

Ako vam ovaj naslov nije odbojan, mislim da možda nešto nije u redu sa vama. To je poenta ove objave. U naslovu stoji odgovor medicinskog stručnjaka bivšem sekretaru Odeljenja za programe droge i alkohola države Pensilvanije Gary Tennisu,  kada je pitao dotičnu osobu šta da uradi sa ljudima poput mene. Znam da mu je to rečeno jer je tu priču ispričao nekoliko puta kada je na javnim događajima govorio o stigmi. Zahvalan sam mu što je priznao koliko su ovi stavovi užasni. Priznavanje istine je prvi korak ka promeni.

Kao osobu koja bi bila tako eliminisana, zapravo me boli srce kada čujem da taj medicinski stručnjak tako misli o nama. Razmišljao sam o ovome u poslednje vreme zbog daljih nastojanja ovde u Pennsylvaniji da se dodatno smanje prava na privatnost osoba sa poremećajem uzrokovanim upotrebom droge uz argument da bi se na taj način unapredila nega. Davanje većeg pristupa informacijama ljudima koji nas preziru neće nam pomoći. Možda bi trebalo da uradimo nešto po pitanju užasnih stavova u našem zdravstvenom sistemu pre nego što osobe poput mene izložimo većoj diskriminaciji.

Ako mislite da je moj primer izolovan slučaj, razmotrite ovaj članak NYT-a “Ubrizgavanje droga može uništiti srce. Koliko drugih šansi treba da dobije korisnik droga? „ objavljenog 29. aprila 2018. Deo koji me je dugo proganjao je onaj u kojem lekar opisuje “negu” mladića u Tennesseeju:

Pre nešto više od godinu dana zamenio je srčani zalistak 25-godišnjaku koji je ubrizgavao drogu, da bi se on vratio nekoliko meseci kasnije. Sada su dva zaliska, uključujući i novi, bila veoma inficirana, a njegov urin je bio pozitivan na ilegalne supstance. Doktor Pollard je odbio da operiše drugi put, a pacijent je preminuo u bolnici. “To je bila jedna od najtežih stvari koje sam ikada morao da uradim”, rekao je.

Mladić je ostavljen da umre jer nije odmah reagovao na lečenje. Odbili su da ga leče i pustili da umre. To je ono što vidim kada ovo čitam. To puno govori o bestidnosti diskriminacije kojoj smo izloženi. Čak se ni ne trude da to sakriju.

Želim da budem prvi koji će istaći da neki zaista sjajni ljudi u našim zdravstvenim sistemima rade veoma naporno da to promene. Imam prijatelje koji će ovo pročitati, a znam da oni svakodnevno rade u okviru zdravstvenog sistema kako bi promenili percepciju i pokazali da se zaista oporavljamo i da smo zapravo ljudi. Ako ste neko ko je angažovan na taj način, pozdravljam vas. Vi ste deo rešenja. Nažalost, vidim malo dokaza da se dominantni negativan stav o nama promenio barem onoliko koliko bi trebalo minimalno.

Koliko ove negativne predrasude o nama dominiraju? O tome govori i članak USA today  o političaru iz Ohioa koji je pokušao da donese zakon koji bi ograničio spasavanje života u slučaju predoziranja i jednostavno pustio ljude da umru na ulici dok medicinski tehničari hitne pomoći stoje po strani sa Narkanom u ruci. Ako ljudi ovo govore naglas, šta mislite šta govore kada misle da ih niko ne sluša ili kako se ponašaju kada misle da ih niko ne gleda?

Da li i dalje mislite da su ovakve predrasude prema nama retkost? Lekar u Oregonu napisao je članak o tome da njegovi pacijenti izbegavaju bolnice jer su korisnici droga i boje se da će zbog toga biti obeleženi (označeni) kao pacijenti druge klase, te da će im nega biti lošija i da će patiti. Kaže da su u pravu. I on to vidi. Kako napominje, “Takav tretman se opravdava sa: “Pa, sam sebi si ovo uradio.” Kao da pacijenti sa plućima uništenim duvanom, komplikacijama od dijabetesa, začepljenim arterijama, slomljenom nogom zbog prebrze vožnje ili skijanja izvan staze, nisu takođe doprineli njihovim hospitalizacijama.” Ova diskriminacija se dešava širom Amerike, svakodnevno.

Moj prijatelj i kolega, dr Sean Fogler napisao je članak za STAT News o tome kako stigma postaje oružje u našim zdravstvenim sistemima. Kao lekar koji otvoreno govori o svom oporavku od zavisnosti, lakše uočava takve stvari od drugih. Još jedan prijatelj koji je lekar u oporavku od zavisnosti rekao mi je jednom prilikom da su osobe sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci u njihovoj bolnici poznate kao GOMERs (Get Out of My ER, eng. “Gubite se iz moje hitne“). Poznajem medicinske stručnjake u oporavku koji nikome u svojim bolnicama neće to otkriti jer su stavovi o nama užasni. To su ljudi kojima ćemo omogućiti veći pristup našim osetljivim istorijama zavisnosti. Neka nam Bog u pomoći.

Doživeo sam takvu diskriminaciju u medicinskom sistemu više puta. Kada sam u 2 sata ujutro vodio ljude u hitnu pomoć bio sam tretiran kao štetočina, iako sam bio osoba koja im je u pratnji. To mi se desilo više puta nego što mogu izbrojati. Jednom sam rekao zubaru/stomatologu da sam u oporavku, jer mi je on dao tridesetodnevnu terapiju opijatima za lečenje zuba, dok su nesteroidni antiinflamatorni lekovi bili bolji izbor. Rekao sam mu da ne želim opijate, i umesto toga sam uzeo Advil. Nekoliko dana kasnije, osetio sam bol, otekao sam i ugovorio termin da se vidim s njim. Bio sam zabrinut da nije nastupila infekcija i otišao da ga vidim da dobijem antibiotik, u slučaju da jeste infekcija. Nežna ruka profesionalca koja me je tretirala prošle nedelje je nestala. Nabio je ruke u moja usta izazivajući više bola, rekao mi je da sam dobro i informisao me da neću dobiti više lekova od njega. Izašao sam zgrožen i posramljen. U to vreme bio sam 30 godina u kontinuiranom/neprekidnom oporavku, a šetao sam osećajući se prljavo. Još me duša boli.

Centar za lečenje zavisnosti Instituta za istraživanje i oporavak i medicinska škola Harvard sproveli su studiju: “Uočena diskriminacija u oporavku od zavisnosti: Procena prevalencije, prirode i korelacije korišćenjem nove mere u američkom nacionalnom uzorku”. Procenjuje se da je za 15,2% osoba u oporavku bilo teško dobiti zdravstveno osiguranje zbog toga što su u oporavku, 14,7% osoba je smatralo da su dobili neadekvatan tretman, 48,8% osoba je prijavilo da su ljudi pretpostavljali da će imati recidiv i 38% da su od njih očekivali mnogo više nego od ostalih ljudi. Znak stigme je na nama.

Razmišljam o silnom lobiranju koje medicinske institucije i osiguravajuće kompanije rade da bi dobile detaljniji pristup našim podacima o upotrebi supstanci “kako bi nam bolje pomogli”. Oni obično lobiraju da bi bili u skladu sa Zakonom o prenosivosti i odgovornosti zdravstvenog osiguranja koji dozvoljava lakše otkrivanje nezakonite upotrebe droga policiji nego što to dozvoljavaju pravila o privatnosti poremećaja uzrokovanih upotrebom droge. Neki lekari i medicinske sestre su deo polovine američke populacije iz gore pomenute studije, koja pretpostavlja da ću imati recidiv ili da ih lažem i pružaju mi, kao i osobama sličnim meni, nedekvatno lečenje. Molim vas da shvatite, čitajući ovu objavu, zašto mnogi od nas ne žele grimizno slovo “O” za zavisnika napisano preko prve stranice našeg medicinskog kartona. Možda ćete morati da pročitate nekoliko puta.

Nastavljamo da olakšamo pristup veoma osetljivim informacijama. Svaki slučaj na kojem sam radio kao kliničar sadržao je detaljnu istoriju upotrebe droga, uključujući porodičnu istoriju upotrebe droga. Mislim da ćemo uskoro moći da vidimo ove podatke u kriminalnim dosijeima i brakorazvodnim procesima. Dok nedavne izmene naših prava na privatnost u aktu o nezi (eng. CARES Act) sada uključuju dodatnu zaštitu od diskriminacije, amandmani takođe dozvoljavaju da se evidencije objave po sudskom nalogu ili pristankom pacijenta za upotrebu/korišćenje u kriminalnim, građanskim i administrativnim procedurama. Do 2020. godine postojao je dobar razlog zašto ljudi nisu mogli da se odreknu svojih prava da bi njihovi podaci bili upotrebljeni protiv njih. Sada to  mogu. Neizbežno, videćemo osobe koje su prisiljene ili nedovoljno informisane o težini odricanja od ovih kritičnih zaštita.

Kako uopšte možemo poboljšati negu ako medicinski profesionalci imaju tako negativne poglede na nas i ništa nije urađeno kako bi snosili odgovornost?

Trebali bi da porazgovaramo o tome zašto nam je u redu da dozvolimo da dvadesetpetogodišnjak sa poremećajem upotrebe supstanci umre u bolnici, umesto da mu se pruži medicinska pomoć. Da li dozvoljavamo dijabetičarima da umru, jer ne poštuju svoju dijetu? Zašto je u redu odbiti negu i poslati dvadesetpetogodišnjaka u bolnici da umre? Takve situacije se zaista dešavaju prilično redovno, jednostavno zbog toga što nas smatraju nižim bićima. Zašto izražavaju zabrinutost za nas samo kada se radi o smanjenju naših prava na privatnost – koja služe da bi nas zaštitila od takve diskriminacije koja je predloženo rešenje umesto promene stavova i agresivnog diskriminatornog gonjenja?

Ovi stavovi su sveprisutni. To je čuveni slon u sobi sa kojim niko ne želi da se bavi jer su ove institucije tako moćne i gledaju na nas kao na niža bića. Dozvolite nam da očistimo zdravstvene ustanove kao korak broj jedan u smanjenju stigme. Gde su naši anti-diskriminacioni zakoni i koliko nas štite?  Moramo imati nultu toleranciju za diskriminatorski pristup prema osobama sa poremećajima uzrokovanim upotrebom droga u bolničkim propisima. Trebalo bi da uključuju stroge administrativne sankcije za svakoga ko svedoči tome a ne prijavi.  Uvesti takva pravila u svaku zdravstvenu ustanovu u zemlji. Onda ih proverite.

Jedna od tri porodice ima iskustvo sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci. “Ti ljudi” su “naši ljudi”. Moramo krivično goniti diskriminaciju i uključiti kompenzacione i kaznene štete u naše zakone. Moramo pozvati na odgovornost zdravstvene ustanove i medicinske stručnjake. Moramo promeniti ponašanje. Moramo prestati da prihvatamo neprihvatljivo.

Izvor: https://recoveryreview.blog