“Ono što je prošlo je prolog” kako je nekada rekao William Shakespeare. Iako to ne znači da je istoriji suđeno da se ponavlja, to ukazuje na tendenciju da obrasci odjekuju. Razumijevanje tih obrazaca može nam pomoći da shvatimo sadašnjost i potencijalne rizike sa kojima smo trenutno suočeni. Za čitaoce zainteresovane za učenje o našoj istoriji, vjerodostojan izvor na ovu temu je knjiga Bill White-a Ubijanje zmaja (eng. Slaying the Dragon: The History of Addiction Treatment and Recovery in America). Jedan od tih “odjeka” je tendencija marginalizacije zajednica u oporavku koje učestvuju u razvoju i implementaciji politika i procesa koji se odnose na tretman i oporavak od poremećaja uzrokovanih upotrebom supstanci.
Postoje dokazi o eroziji u napretku koji smo postigli da osiguramo da osobe u oporavku, čija je uloga da se fokusiraju na oporavak, sjede za stolom kada se donose odluke o nama. Naše se priče i dalje cijene kada služe tuđim potrebama, ali naše uključivanje u pitanja vezana za brigu koja je nama potrebna, možda nažalost manje. Ova vrsta marginalizacije je se događa istorijski i stoga je zabrinjavajući trend u ovom trenutku.
Primjer marginalizacije koji sam zapazio dogodio mi se prije nekoliko sedmica kada sam radio sa grupom i spomenuli smo istoriju akreditiranja Certificiranih stručnjaka za oporavak (eng.Certified Recovery Specialist) u Pensilvaniji. Akreditacija za rad osoba sa životnim iskustvom ovisnosti i oporavka za državu Pensilvaniju razvijena je naporima na grassroot nivou od strane organizacija koje djeluju u oblasti oporavka u lokalnoj zajednici, kako bi bili od koristi unutar naših zajednica, i da bi se osobe motivisale na započinjanje i održavanje oporavka.
Naš proces razvoja tog akreditranja je bio izostavljen iz rada koji smo pregledali. Dodatno, sve reference vezano za organizacije koje djeluju u oblasti oporavka u lokalnoj zajednici također su izostavljene.
Nekoliko sedmica kasnije radio sam sa drugom grupom na jednom dokumentu i došlo je do rasprave o definiciji organizacije koja djeluje u oblasti oporavka u lokalnoj zajednici. Neki učesnici koji nisu u procesu oporavka htjeli su da uklone riječ „autentično“ iz definicije organizacije za oporavak u lokalnoj zajednici. To je središnji element definicije koju su 2007. godine definisali Valentine, White i Taylor, gdje je autentičnost glasa istaknuta kao ključna komponenta.
Šta znači dvadeset godina u okviru novog pokreta zagovaranja za oporavak kada se moramo boriti za samo pravo da definišemo sami sebe?
Velika većina odluka koje se donose o osobama sa problemom ovisnosti i dalje se donose bez prisustva osoba u procesu oporavka koje bi bile fokusirane na potrebe zajednice osoba u oporavku. Kad smo uključeni, često je to samo “pro forme” ili sa već odabranim osobama koje odražavaju željeni ishod ili dijelimo našu priču kako bismo istakli nečiju agendu. To je po definiciji paternalistički i isključivo. Istorija nam pokazuje da nas to udaljava od politika (i resursa) koje služe našoj zajednici i u konačnici od samih potreba zajednice. Ovo je prilično uporan istorijski obrazac.
Opijatska kriza i uticaj implicitnih pristranosti pogoršali su ovu dinamiku. Tužna istina je da, iako smo postigli napredak na polju vidljivosti oporavka u društvu, nismo postigli veliki pomak vezano za osnovnu dinamiku marginalizacije. I dalje postoje duboke predrasude prema osobama u oporavku koje se prepuštaju paternalističkim procesima koji nam ne čine dobro.
To se odigrava na različite načine, uključujući rastuće administrativne zahtjeve za naš sistem njege za poremećaje izazvane upotrebom supstanci i veći nesklad u pristupu njezi za problem ovisnosti u odnosu na medicinsku njegu i niže naknade za našu radnu snagu od socijalnih radnika ili savjetnika za mentalno zdravlje. Ovdje u Pennsylvaniji, a i dalje, još uvijek je istina da se na ovisnost gleda u negativnijem svjetlu nego na poteškoću sa mentalnim zdravljem. Sve dok se to ne promijeni, postojaće tendencija da se naši glasovi umanjuju i marginaliziraju.
Pa kako izgleda inkluzija? Prema studiji iz 2014. godine, koja se fokusira na obrazovanje, u pogledu inkluzije pojavilo se pet bitnih elemenata:
- Odnosi s pojedincima i grupama koji uključuju duboku povezanost i svjesnost o njihovim različitim potrebama.
- Dijeljena iskustva sa tim grupama koja ih uvode u proces na smislene načine koji njeguju duboki uvid i empatiju za pogođenu zajednicu.
- Zagovaranje, čiji izostanak ne rezultira samo ne-sudjelovanjem, već i nedostatkom glasa. Ako nema osobe koja se kroz zagovaranje zalaže za inkluziju i ako nemamo potrebne vještine za uspješno predstavljanje svojih mišljenja i stavova, lakše dolazi do situacija isključenosti.
- Osjećaj identiteta u kojem postoji osjetljivost prema i namjerni fokus na njegovanje osjećaja identiteta i razumijevanja zajedničkog fokusa grupe na istinski reprezentativan način.
- Transparentnost, prisutna je kroz čitav sistem i uključuje uočavanje onoga što je prisutno, ali i onoga što nije. Uz povećanu svijest o inkluziji (i njenoj suprotnosti, isključenosti), kako se vrijednosti primjenjuju u praksi na način koji je otvoren, promišljen i s poštovanjem.
Politika koja isključuje zajednicu osoba u oporavku udaljava se od potreba te zajednice i to je pogrešan put. Uključivanje na duboke, smislene načine jača politiku i podržava oporavak u svim našim zajednicama. Tome nas istorija uči. Trebali bismo biti oprezni prema povećanoj marginalizaciji i paternalizmu i tražiti načine da osiguramo smislenu inkluziju. Oporavak se na kraju događa u kontekstu zajednice i ne možemo učinkovito podržati oporavak bez uključivanja zajednice osoba koje su u oporavku.
“Ništa o nama, bez nas” je naša istorijska parola za ispravnu stvar.
Naša zajednica ne zaslužuje ništa manje nego potpuno uključivanje u pitanja koja se tiču naše brige.
Izvor: https://recoveryreview.blog/