Prvi blog iz ove serije istraživao je vrijednosti i ograničenja pripovijedanja o oporavku kao strategiju protiv stigme. Predložili smo da je javno pripovijedanje priča najbolje udružiti sa strategijama koje uključuju zajednicu za oporavak, a koje prevazilaze cilj promjene ličnih stavova, već idu do većeg cilja “rasklapanja” institucionalne mašinerije koja perpetuira stigmu i diskriminaciju. Danas istražujemo rizike svojstvene javnom pripovijedanju o oporavku.
Javno pripovjedanje o oporavku: Spektar rizika
Pojedinci, članovi obitelji, organizacije i pokret zagovaranja oporavka imaju koristi od javnog pripovijedanja o oporavku, ali također postoji rizik od povređivanja kao nenamjernog ishoda takvog javnog pripovijedanja.
Kod pojedinaca i članova obitelji zagovaranje može imati terapeutski učinak, ali postoje i propratni rizici od osobne neugodnosti ili poniženja, izloženosti socijalnom izbjegavanju ili diskriminaciji i, u najgorem slučaju, destabilizaciji osobnog i obiteljskog oporavka. Pomjeranje oporavka s lične domene na javnu podrazumjeva navigaciju ovim rizicima.
Mladi i drugi pojedinci u ranoj fazi oporavka mogu biti posebno ranjivi. Medijska priča o oporavku najčešće predstavlja perspektivu iniciranog oporavka, a ne perspektivu dugoročnog oporavka. Priču o oporavku najbolje predstavljamo kada govorimo iz perspektiva koje predstavljaju različite puteve, stilove i faze oporavka od ovisnosti. Mladi i druge osobe koje su u ranim fazama oporavka, imaju povećanu ranjivost i trebali bi biti pažljivo birani i pripremani za aktivnosti javnog zagovarnja oporavka. Trebali bi osvjestiti koji su rizici i koristi javnog objavljivanja sopstvenog oporavka putem postupka informirane saglasnosti i treba im obezbijediti strukturu i potporu kada su uključeni u javno zagovaranje oporavka. Ako osoba doživi recidiv u konzumaciji alkohola i droga i povezanih problema a bila je javni zagovornik oporavka, njezino prethodno iskustvo kao vidljivi zagovornik oporavka može predstavljati značajnu prepreku (u vidu srama, ogorčenosti, itd.) ponovnoj stabilizaciji oporavka.
Kod zagovaranja, postoji zona služenja i povezanosti sa zajednicom, i moramo redovito provjeravati unutrašnji osjećaj kako bismo bili sigurni da ostajemo u toj zoni i da ne skrenemo u zagovaranje kroz navode ega. Intenzitet svjetla fotoaparata, mikrofon i gledanje naših objavljenih riječi i slika mogu biti opojni i razorni kao bilo koja droga ako dopustimo da nas zavedu. Ako svoj fokus preusmjerimo s moći poruke na našu moć glasnika, riskiramo da poput Ikara iz mita, leteći prema suncu letimo ka vlastitom samouništenju. Da bismo to izbjegli, moramo govoriti kao zajednica osoba u oporavku i izbjegavati da postanemo slavne osobe u oporavku – čak i na najmanjim pozornicama. (White, 2013)
Odluku o javnom zagovaranju oporavka najbolje je donijeti uzimajući u obzir obitelj i voljene osobe. Iako se osoba u oporavku može žarko osjećati pozvanom na ovu ulogu javnog pripovijedanja, mora razmotriti potencijalne učinke ovog čina na članove obitelji i voljene osobe. Nakon razmatranja takvih učinaka, neki su zagovornici odgodili svoje uloge javnih govornika dok njihova djeca ne napune dob koja umanjuje sve potencijalno negativne učinke na njih. Oni koji su uključeni u javno pripovijedanje oporavka smatrali su korisnim uputiti članove obitelji i voljene osobe prema sadržaju priče, mjestima na kojima će se dijeliti i kako najbolje odgovoriti na pitanja koja mogu nastati iz njenog izlaganja.
Ugled organizacija koje sponzoriraju javno pripovijedanje priča i veći pokret zagovaranja oporavka može biti narušen kada zajednica ne dobije podršku, smjernice i provjeru o prikladnosti i spremnosti za javno dijeljenje priča o oporavku. To je osobito istinito u slučaju kada istaknuti zagovornik oporavka posrne. U takvim okolnostima pojedinci i obitelji koje pate od ovisnosti, mogu imati manje nade i manje je vjerojatno da će potražiti pomoć zbog tako oštećene reputacije, a kreatori politika mogu biti manje podložni pružanju podrške zagovaračkim organizacijama za oporavak.
Pripovjedanje o oporavku: Rizik od sukobljenih interesa
Informacije povezane s ovisnošću i oporavkom šire se kroz širok spektar javnih prostora: televizija, film, novine, časopisi, internet i putem širokog spektra javnih i profesionalnih susreta. Predstavnici ovih susreta često se obraćaju zagovornicima oporavka radi intervjua ili prezentacija povezanih s njihovim iskustvima oporavka. Takve su mogućnosti sredstvo za prenošenje poruke nade onima koji su pogođeni alkoholom i drugim problemima s drogama, i platforma za zagovaranje socijalnih politika i programa za oporavak.
Unatoč potencijalnim blagodatima javnog pripovijedanja, javno otkrivanje ličnog iskustva o oporavku, kao što smo primijetili, može predstavljati rizik za više strana. Polazna točka za upravljanje rizikom vezanim uz javno dijeljenje priča o oporavku je spoznaja da interesi više strana uključenih u takve događaje mogu biti sukladni ili u sukobu.
Zahtjevi za intervjue ili prezentacije često imaju skrivenu agendu – narative koji zadovoljavaju interese onih koji nas pozivaju. Oni koji pozivaju, mogu naše priče iskriviti tako da izgledaju kao da podržavanju agende, ključne razgovore i stavove koji nisu u skladu s našim ciljevima zagovaranja oporavka.
Na primjer, iskrivljeno medijsko izvještavanje o ovisnosti podstiče društvenu stigmu i doprinosi diskriminaciji s kojom se suočavaju mnogi ljudi kad uđu u proces oporavka. Kada predstavnici medija intervjuiraju osobe u oporavku, oni često žele najdramatičnije, traumatične i senzacionalističke detalje povezane s nečijom ovisnošću, ali ne traže ili ne izvještavaju o stvarnim procesima oporavka ili regenerativnim i transformativnim učincima dugotrajnog osobnog i obiteljskog oporavka.
Kaže se da ako nisi za stolom, onda si na jelovniku. Ovo nikad nije bilo istinitije nego sa upotrebom naših priča. Moramo pokrenuti dijalog o tome kako se koriste naši narativi, i kroz našu raznoliku zajednicu voditi značajne razgovore o porukama koje pokušavamo prenijeti. Ti razgovori moraju uključivati pitanja o tome kako naše priče mogu imati neželjene posljedice i moramo zajedno raditi na tome da osiguramo da naše priče služe našim zajedničkim interesima i našoj zajedničkoj viziji inkluzivnog svijeta bez stigme i diskriminacije.
Sve ovo znači da se u odlučivanju o dijeljenju naše priče, naših odluka o tome kako tu priču najbolje predstaviti različitoj publici i kako kroz ovaj postupak možemo najbolje zaštititi sebe i druge strane, treba puno toga uzeti u obzir.
Izvor: https://recoveryreview.blog