U Velikoj Britaniji je procijenjeno da 86% ljudi koji se liječe od alkohola pored toga imaju i problem sa mentalnim zdravljem. Slično tome, 70% ljudi koji se liječe od zavisnosti o drogama takođe imaju problem sa mentalnim zdravljem. Kod onih koji prijavljuju uporedne poteškoće u mentalnom zdravlju, anksiozni i depresivni simptomi su najčešći.
Najčešće ljudi sa problemom upotrebe supstanci teško dolaze do pomoći vezano za njihovo mentalno zdravlje i smatraju da je cijeli proces frustrirajući – jer često nailaze na stav profesionalaca za mentalno zdravlje da pacijenti moraju prestati da koriste droge ili alkohol prije nego što pristupe liječenju.
Ali u tome se i nalazi problem, jer za mnoge ljude upotreba supstanci može biti način na koji se nose sa problemima mentalnog zdravlja, ili način na koji prikrivaju takve probleme. Tražiti od njih da prestanu da uzimaju drogu ili alkohol, znači oduzeti im njihovu odbrambenu strategiju, i bez neposredne podrške vrlo je vjerovatno da će se ta osoba vratiti upotrebi supstanci kako bi se na taj način borila sa svojim psihološlim tegobama.
To često vodi do scenarija koji se konstantno ponavlja, pri čemu će osoba tražiti podršku od službi za mentalno zdravlje, samo da bi joj bilo rečeno da prestane da koristi supstance. Nakon toga oni prestaju sa korišćenjem supstanci ali ne mogu mjesecima dobiti podršku zbog dugih listi čekanja, pa se na kraju opet vraćaju njihovom korišćenju i na taj način se bore sa poremećajima mentalnog zdravlja.
„Dualne dijagnoze“
Smatra se da neko ko ima problem sa mentalnim zdravljem i poremećaj upotrebe supstanci ima ״ dualnu dijagnozu ״- koncept koji je nastao 1990. Davne 2002. godine Odjeljenje za zdravstvo je saopštilo da je podrška osobama sa dualnim dijagnozama jedan od najvećih izazova s kojima se suočava primarna zdravstvena zaštita.
U izvještaju je naglašeno kako izdjeljena njega dovodi do toga da ljudi ne dobiju adekvatnu pomoć ni od jedne službe. Izvještaj upozorava da „ pacijenti ne bi trebali biti raspoređeni između različitih vrsta usluga ili rizikovati da u potpunosti napušte njegu“.
Takođe je navedeno da osobe sa dualnim problemima zaslužuju visokokvalitetnu, individualnu i integrisanu njegu, koja bi se trebala pružati u okviru službi za mentalno zdravlje. Ali nažalost, ni 18 godina nakon ovih zaključaka, ništa se nije promijenilo – čak su se stvari i pogoršale.
Liječenje i oporavak
Kao dio svog aktuelnog doktorata, poslao sam zahtjev za pristup slobodnim informacijama svakom zavodu za mentalno zdravlje u Engleskoj. Želio sam da saznam da li postoji visokokvalitetna i integrisana njega za osobe sa dualnim dijagnozama.
Rezultati su pokazali da samo 58% trusta Nacionalne zdravstvene službe bilježi podatke o ljudima sa dualnim dijagnozama i da je samo 28% ovih trustova imalo konkretne timove koji su nudili liječenje. Ostatak trustova je taj posao prenio na volonterski ili privatni sektor koji se bavi ovakvim problemima.
To znači da mjesto na kojem živite utiče na vrstu njege koja će vam biti pružena – što znači da adresa stanovanja predstavlja puku sreću za neke ljude koji pokušavaju pristupiti liječenju i podršci.
Iz podataka koje sam prikupio samo 11.486 britanskih pacijenata imaju dualnu dijagnozu. Ipak, procjenjuje se da je u Velikoj Britaniji 586.780 ljudi zavisno o alkoholu – pa je i realno očekivati da je stvarna brojka daleko veća.
Kriza u primarnoj zdravstvenoj zaštiti
Postoji više razloga zašto prikupljeni podaci nijesu realan prikaz ukupnog broja osoba sa dualnim dijagnozama. Jedan od njih je u samom terminu. Ne postoji jasna definicija „ dualne dijagnoze “ i službe često razvijaju sopstvene nazive ili koriste termin „istovremeno postojanje mentalnog poremećaja i upotreba supstanci“.
Drugi razlog je taj što se ljudi koji su zavisni od supstanci možda neće obratiti stručnjacima za pomoć zbog straha da će biti odbijeni. Čuti riječi kao što su: „ Ne možemo liječiti vaše mentalno zdravlje ako koristite supstance“ postaje norma za ljude koji koriste supstance. Ovakva diskriminacija i stigmatizacija ugrožava ljudske živote.
Pandemija COVID 19 je dovela do značajnih izazova u zdravstvenom sistemu Ujedinjenog Kraljevstva kao i u politikama javnog zdravlja. Prekid je doveo do zaustavljanja usluga zasnovanih u zajednici zbog preraspoređivanja zdravstvenih radnika i ograničenja u karantinu.
Ljudi s dualnim dijagnozama ne samo da pate zbog problema sa mentalnim zdravljem i upotrebom supstanci, već će i većina njih imati višestruke potrebe. Neki će iskustiti značajne traume, život u siromaštvu, možda će biti prepoznati i od strane krivično-pravnog sistema, i neće imati nikakavu ili vrlo malu pomoć u zajednici.
Istraživanje je pokazalo kako su prethodne krize značajno uticale na najranjivije u društvu, dovodeći do većeg korišćenja supstanci. Stoga bi bilo suludo misliti da se poteškoće sa mentalnim zdravljem i upotreba supstanci neće povećati u toku pandemije. Zapravo postoji rizik da savlada već ionako iscrpljenu Nacionalnu zdravstvenu službu.
Zbog svega ovoga je potreban integrisani pristup njezi, kao i promjena kulture u pogledu načina na koji zdravstveni radnici rade i liječe ljude sa problemima mentalnog zdravlja i problemom upotrebe supstanci. Stigma mora biti otklonjena sad, prije nego što bude prekasno.
Izvor: https://theconversation.com/