Iako se mnogi pružaoci tretmana za ovisnost možda neće osjećati opremljenim za bavljenje radom na traumi sa svojim pacijentima, Jamie Marich, PhD, licencirani klinički savjetnik, supervizor, ekspresivni art terapeut i joga učitelj, upozorila je učesnike sesije na Nacionalnoj konferenciji o poremećajima ovisnosti: Pandorina kutija je već otvorena.
„Da, mnogi centri za liječenje imaju nevjerovatan nedostatak resursa“, rekla je Marich, osnivač i direktor Instituta za kreativni mindfulness u Warrenu, Ohio. „To bi mogla biti brza procjena, malo grupne terapije, nedovoljno individualne terapije da bi se ljudima zaista pružila njega jedan na jedan koja im je potrebna, da bi obuhvatili sve ono što podrazumijeva njega koja uključuje traumu.
Ali stvarnost je sljedeća: ne možete isključiti traumu. Ako je to stav koji zastupate kao klinički supervizor, direktor ili centar za liječenje, molim vas da dobro i pažljivo razmotrite ono što ću vam predstaviti.”
Na početku svoje karijere, Marich je rekla da se usprotivila sugestiji koju je čula od nekih pružaoca servisa da ‘nije njihov posao’ da se bave traumom na tretmanu i da bavljenje time služi samo da bi se ‘zamutila slika’, dodajući da se snažno protivi nekim rigidnijim pogledima na ovisnost koje zastupaju neki programi.
„Ono što smo zaista naučili od 1930-ih, pa čak i u posljednjih 20 ili 30 godina, jeste ideja da je ovisnost primarna bolest koju i treba gledati kao takvu,“ rekla je. “To bi moglo biti slučaj za neke pacijente, ali uglavnom, neliječena trauma je u korijenu većine poremećaja ovisnosti.”
Njena radna definicija traume je da je to neliječna rana – fizička, emocionalna, duhovna, seksualna i/ili finansijska. Rane mogu doći u svim oblicima i veličinama, rekla je, a one kojima nisu dati resursi da se adekvatno zaliječe mogu se zagnojiti i inficirati, što može uzrokovati trenutne i stalne probleme ne samo za osobu koja ih doživljava, već i za osobe oko nje.
Ako traumi nije data prilika za izlječenje, Marich je rekla da sve što se čini slično proživljenoj traumi može biti okidač za slične reakcije.
Zatim je govorila o praksama za pomoć pacijentima u nošenju sa neizliječenom traumom. Razgovaranje sa nekim ko je u krizi općenito ne funkcioniše, zato što dio mozga kojem se obraćate nije u stanju da prima poruke, rekla je. Umjesto toga, neke od aktivnosti koje mogu imati pozitivniji uticaj su: uključivanje u fizičku aktivnost, validiranje, provođenje vježbi disanja i slušanje onoga što dijele.
Marich je objasnila da je liječenje trauma više od katarze te je istaknula Fazni model rada na traumi:
- Prva faza fokusirana je na stabilizaciju, tretiranje simptoma i pripremu za rad na traumatskim sjećanjima, kao i podučavanje vještinama i tehnikama za rad na traumi s tijelom.
- Druga faza uključuje identifikaciju, istraživanje i modificiranje traumatskih sjećanja.
- Treća faza bavi se prevencijom recidiva, olakšanjem preostale simptomatologije, reintegracijom ličnosti i rehabilitacijom.
Na kraju, podijelila je tehnike pune svjesnosti (eng. mindfulness) koje su povezivane sa poboljšanim ishodima tretmana, uključujući svjesno disanje, skeniranje tijela, svijest o žudnji (tj. svjesnost znakova unutar vašeg tijela) i svakodnevne neformalne aktivnosti sa usmjerenom pažnjom, kao što je pranje zuba kod kuće.
“To je lakše reći nego učiniti”, rekla je Marich. „Ja sam tip osobe koja kad pere zube, također bira šta da obuče i provjerava telefon. Kako možete biti u potpunosti prisutni u onome što radite? … Ples, ekspresivna umjetnost, slušanje muzike i stvaranje muzike mogu biti načini na koje možemo vježbati punu svjesnost. To ne mora biti meditiranje u sjedećem položaju ako možemo cijeniti da je svrha pune svjesnosti da pomogne ljudima da redefiniraju svoj odnos sa sadašnjim trenutkom.“
Izvor: