Amanda Eversmann, objavljeno: 11.07.2024.
Ušala sam u desetogodišnju ovisnost jer me majka nije bezrezervno prihvatala, a samim tim ni ja sebe. Morala sam prvo naučiti da prihvatim sebe, ali i svoju djecu. Onda sam bezrezervo prihvatila svoju mamu.
- Moje vaspitanje
Rado se sjećam svog djetinjstva. Moja mama je bila učiteljica 8. razreda i predavala je u javnoj školi, pored katoličke škole koju sam ja pohađala, K-12. Moj tata je vrijedno radio u Fordovoj fabrici motora. Bili smo pristojna srednja klasa.
Moja mama je bila uključena u sve moje aktivnost. Bila je vođa izviđača, učiteljica u nedjeljnoj školi, volonterka u učionici. Ali ona i ja imamo različite ličnosti. Često smo se sukobljavali. Ona je prilično dobro organizovana, a ja sam opuštenija, drugim riječima, neuredna sam i to je izluđuje. Stalno je pokušavala da me organizuje, što je protivno mojoj prirodi.
Međutim, moja majka je odlučivala. Odlučivala je kada ću raditi domaći (odmah nakon škole, prije večere, sjedenje za kuhinjskim stolom), i uvijek je to provjeravala prije nego što bi mi dozvolila da ustanem od stola. Greške su se ispravljale. Ako je moj rukopis bio neuredan, popravila bih cijeli rad. Zatim bismo pregledali moj ruksak, tražeći ocijenjene radove ili bilješke nastavnika.
Moja majka me nije kritikovala. Ipak, uvijek mi je davala do znanja kako mogu poboljšati stvari “sljedeći put”. Da sam dobila 93 boda na testu, pitala bi me zašto nisam postigla veći rezultat. Moglo bi se reći da je bila zahtjevna voditeljica poslova, iako puna ljubavi.
Moja majka je također stalno zakazivala i neke društvene aktivnosti za mene. Ukoliko nisam imala prijateljicu, ona bi uvijek našla nešto da nas dvije radimo. Nikad mi nije bilo dosadno ili da sam bila besposlena.
S druge strane, nikada nisam naučila kako da se zabavljam. Sada shvatam da sam bila socijalno anksiozna. Mama je ipak insistirala da istupim. Njena filozofija je bila da ne možemo dozvoliti da naši strahovi vladaju nama.
Godinama je pokušavala da me natjera da budem sličnija njoj. U svojoj srži sam bila „ugodna ljudima”, čak i ljudima koje nisam poznavala (poput poštara). Ali sa mamom sam zakazala, ali barem sam pokušala. Nikada nisam naučila kako da se zdravo svađam, jer su moji roditelji imali vrlo striktno pravilo da se ne svađaju preda mnom. Dakle, kada bih zbog nečega bila nezadovoljna, bila bih drska i cvilia sam. Neizbježno bih upala u nevolje zbog riječi koje bih izgovorila ili svađe. Jednostavno nisam znala kako da izrazim svoje nezadovoljstvo.
- Moja ovisnost
Još uvijek se borim sa pitanjem “zašto” sam ušla u ovisnost. Znam da je moj odnos sa majkom sigurno uticao na moje postupke. Ali ne krivim nikoga osim sebe za svoje kasnije izbore. Ne vidim sebe kao žrtvu. Koristila sam drogu kao način da se zabavim bez potrebe da uključujem bilo koga drugog. Mogla sam da budem sama i ne brinem da li će mi biti dosadno ili da li ću usrećiti druge ljude. Tada to nisam shvatala, ali sam zaista uživala u tome što sam mogla samo “biti to što jesam”.
U početku sam se uglavnom drogirala sama. To je bilo prvi put u mom životu da sam bila u redu s tim da ništa ne radim. I, ako sam se naduvala s drugim ljudima, to mi je omogućilo da smirim svoju socijalnu anksioznost. Droge su bile nešto što sam imala samo za sebe. Nisam morala biti dovoljno dobra za svoju mamu, muža, prijatelje ili djecu. I, vjerovali ili ne, dopao mi se izazov koji je došao s aktivnom ovisnošću o drogama. To je bio poduhvat u kojem sam bila dobra. Bila sam ponosna na sebe zbog svog napornog rada i uspjeha u konzumaciji droge, a da me ne uhvate. Kao što sam rekla, ne krivim svoju majku za moje godine ovisnosti o drogama. Sigurno nisam bila zlostavljana ili traumatizirana kao dijete! Ali sada mogu jasno vidjeti kako je ona osoba koja je odrastala postala odrasla osoba ovisna o supstancama.
- Moj oporavak
Idući u pravcu svog “oporavka” moram da kažem da sam prije nekog vremena prekinula sa AA i grupama od 12 koraka. Nekoliko godina je to za mene bila kao nasilna veza od koje jednostavno nisam mogla pobjeći. Vratila bih se tome nadajući se da će stvari biti bolje. Ali svaki put bih završila razočarana. Konačno sam se zaklela da ću ostaviti AA/korake iza sebe.
Na primjer, odlučila sam piti umjereno i povremeno pušiti marihuanu.
Zasluge koje im pripisujem su: AA me je naučio kako da ne budem seronja prema drugim ljudima i koja je vrijednost postojanja zajednice. Međutim, moja zajednica se sada ne sastoji prvenstveno od oporavljenih osoba i članova AA.
Možda sam u određenoj mjeri dijelila mamin perfekcionizam i elitizam. Ali kada sam se prvi put “očistila” bila sam sigurna da sam superiornija u odnosu na one koje sam upoznala na rehabilitaciji i sastancima u 12 koraka.
Onda sam imala suštinsko otkriće. Sjedila sam na sastanku okružena mnogim različitim tipovima ljudi. Shvatila sam da su vrijedni, baš kao i ja. Mali glas u meni je viknuo: „Prestani biti takav jebeni seronja. Nisi ti bolja od bilo koga od ovih ljudi.” Ja sam ih bezrezervno prihvatila. Ali oni mene nisu. Prostorije AA postaju vrlo osuđujuće i njihova pravila (poznata i kao “prijedlozi”) nisu u skladu s mojom novom vrijednošću bezrezervnog prihvatanja. Tako da sam morala da odem.
- Bezrezervno prihvatanje sebe
Odjednom su mi mnoge stvari postale kristalno jasne. Nijedna od tih ocijena nije bila važna. Koga briga da li sam ja bolja od njih? Možda jesam. Najvjerovatnije nisam. Ali u svakom slučaju, kakve to ima veze? U tom trenutku sam se zapitala: “Šta je zaista važno?” Pregledala sam sve u svom životu i odlučila da su moj muž i naša dva dječaka ono što je najvažnije, a zatim i moji roditelji i najbolji prijatelji Kristina i Dan.
Ako niste jedan od tih ljudi, vaše mišljenje o meni nije baš važno. Njima sam dugovala najbolje od sebe. Naravno, ovo je bilo protivno onom mom stavu “ugodi ljudima”. Nisam savršeno nezavisana od mišljenja drugih, niti bih trebala biti. Ali nastojim da budem moralno nezavisna, da budem hrabra i da prihvatim posljedice svojih stavova.
I tako, ako osjećam da se pridržavam svojih istinskih vrijednosti, dobro sam. Jednom riječju – postala sam “autentična”. Prihvatam i poštujem sebe kada se moji stavovi razlikuju od stavova većine, nešto što se jasno pojavilo kod mene na rehabilitaciji i sastancima AA.
Ovo samopoimanje, zajedno s praktikovanjem meditacije, provelo me je kroz te prve mjesece i godine neuzimanja droga. To je također uključivalo učenje kako da se nosim sa svim onim osećanjima u vezi sa svojom porodicom i životom koje sam izbjegavala kroz svoju ovisnost.
Rečeno mi je na sastancima u 12 koraka kada smo razgovarali o okidačima i teškim emocijama da trebamo izgovoriti molitvu za spokojstvo, nazvati našeg sponzora, napraviti listu zahvalnosti, dubiti na glavi i kvaktati kao patka.
Sve mi se ovo činilo mahnito i neiskreno. Mislila sam da bih umjesto toga mogla nekoliko puta duboko udahnuti i vratiti se temeljnim vrijednostima, koje sam otkrila, usredsređenim na porodicu. Sada, gledajući duboko u sebe, u tim trenucima sam znala da sam sigurna i da ću biti dobro.
Bila sam sretna, zadovoljna, čak i kada stvari nisu išle po mom planu. U srži mog života bila sam okružena ljudima koji mi znače sve. Neću reći da moja sreća zavisi isključivo od njih. Istovremeno oni su presudni za moju sreću.
Ali lekcije koje sam stekla kroz svoje djetinjstvo i primarno porodično iskustvo ostavljaju me otvorenom za ponovno procijenjivanje dok ja živim svoj život, a oni žive svoj.
Cijeli ovaj proces se pretvorio u bezrezervno samoprihvatanje. Više se nisam stidjela ničega što sam radila ili propustila, sa svojom porodicom i sa drugima.
Ova jasnoća i nezavisnost otišli su dalje od „oporavka“. Ako su me na poslu loše ocijenili, jer sam stvari vidjela drugačije od drugih, to mi je uredu. Moglo bi biti razočaravajuće ne zadovoljiti druge. Ali dok bi ovo nekada bilo poražavajuće za mene, ja više ne smatram neodobravanje emocionalnom katastrofom.
Ironično, ova autentičnost je poboljšala moju sposobnost da slušam i učim iz onoga što drugi govore o meni, čak i kada je to kritika. Sada aktivno radim na samousavršavanju.
- Promijenjeni pristup moje majke u podizanju vlastite djece
Pronašla sam pravu sreću i zadovoljstvo u samoprihvatanju. Ja modeliram svoj način života za svoju djecu verbalizirajući svoj vlastiti proces otkrivanja. Čak i tokom dana kada sam koristila droge, znala sam da želim da moja djeca odrastaju drugačije od mene.
Nikada nisam forsirala aktivnosti koje nam nisu donosile radost, svima nama. To je značilo dvije stvari za moje roditeljstvo. Svojoj djeci ne namećem svoje preferencije i vrijednosti. Istovremeno, njihova sreća ne ide na uštrb moje. Bila sam spremna da se žrtvujem, ali samo do određene mjere.
U međuvremenu, trudila sam se da ograničim bilo kakve komentare na njihov učinak: u školi, projektima, umjetnosti, vanjskim aktivnostima, itd. Govorila bih im da daju sve od sebe, ali da nemam očekivanja. Prvo i najvažnije pitanje je uvijek bilo: „Jeste li se zabavili?“ Ako su rekli ne, razgovarali smo o tome kako oni imaju moć promijeniti tu situaciju.
Svakodnevno sam im govorila koliko ih volim i cijenim. Nisam se raspravljala s njima; imali smo razgovore. Ako su bili ljuti na mene, pričali smo o tome. Ako su se loše ponašali, razgovarali smo o tome. Uvijek. Čak i kada ti razgovori nisu bili laki, imali smo ih. “Razgovor” sa malim djetetom može biti malo jednostran. Ali ustrajali smo i moja djeca su odrasla znajući da nijedna diskusija nije zabranjena. Znali su da mogu doći iz škole i reći mi lošu ocjenu, jer bih to prihvatila.
Oduvijek im je bilo jasno da je moja glavna briga da su ljubazni prema drugima i da su sretni.
- Smanjenje štete u podizanju djece
Kao rezultat ovog procesa, iskreno nikada nisam brinula za svoju djecu vezano za drogu. Cijeli život sam s njima pričala o drogama. Moja poruka: ako ikada odluče da se drogiraju i piju, želim da to učine bezbijedno. Naučila sam ih zašto bi neko mogao izabrati da se drogira: da postoje dobri razlozi (za zabavu) i ne baš dobri razlozi (da sakriju svoja osjećanja). Naučila sam ih zašto je važno uvijek konzumirati u društvu ljudi kojima vjeruješ. I što je najvažnije, naučila sam ih da nikada ne sjednu za volan automobila nakon upotrebe bilo kakvih supstanci.
Tako da smo dosta razgovarali. Primjetila sam tokom godina da su moja djeca stekli temeljne vrijednosti i da su postali dobri ljudi. Vjerujem im da će donijeti dobre odluke u vezi sa upotrebom supstanci. A ako to i ne učine, vjerujem da ćemo to zajedno proći. Ja ih bezrezervno prihvatam.
- Približavanje svijetu, životu i mojoj mami sa bezrezervnim prihvatanjem
U jednom trenutku morala sam prihvatiti činjenicu da smo mama i ja potpuno različite osobe koje se neizmjerno vole. Sve što je ikada uradila, uradila je iz ljubavi prema meni. Znam da mi misli dobro. Ali trebalo mi je da zna da su neke stvari neprihvatljive.
Nakon što sam prevazišla ovisnost, vodila sam povremene ozbiljne razgovore sa oba roditelja. Niko od njih nije dobar u takvim razgovorima. Tako da znam da sve, potencijalno neugodne stvari koje moram reći, trebam to napraviti brzo i direktno. Takvi razgovori se odnose na određene stvari, ne na fundamentalne načine gledanja na svijet ili preorijentaciju našeg odnosa. Jednostavno mislim da to nije moguće, s obzirom na to ko smo, i to je u redu!
Ovo se očigledno razlikuje od pristupa koji ja imam prema mojoj djeci. U isto vrijeme morala sam prihvatiti da moja mama neće promijeniti ono što jeste. Samo sada drugačije reagujem na njene komentare. Na primjer, kada je moja mama uznemirena što je moja kuća u neredu, više ne apsorbujem njeno mišljenje i ne osjećam se krivom. Moje samopoštovanje više ne zahtijeva njeno odobrenje.
Ali moja ljubav prema njoj je iskrena više nego što je ikada bila. I ja sam bolja osoba zbog mog bezrezervnog prihvatanja nje.
Kratka biografija
Amanda Eversmann trenutno radi za Life Process Program (LPP). Prethodno je stažirala kao primarni savjetnik u Above and Beyond u Čikagu. Diplomirala je psihologiju i magistrirala organizaciju i liderstvo. U procesu je sticanja CADC certifikata u Illinoisu. Udata je i ima dva sina. Amanda je provela 10 godina koristeći supstance koje izazivaju ovisnost. 2018. godine je donijela odluku da se “otrijezni” (i dalje konzumira alkohol). Prošle godine je donijela odluku da u potpunosti prihvati smanjenje štete i pristup LPP-a, te da više ne koristi koncepte kao što je „trijezan“.