08.10.2021. Velika Britanija: Homogeniziranje zavisnosti i oporavka

Pre neki dan, dok sam bio na društvenim mrežama, video sam komentar prijatelja koji je ispričao svoje iskustvo u prodavnici kada se pokrenuo uređaj protiv krađe, zbog neke stvari koju je kupio. Napisao je da je za njega bio predivan osećaj da samo zastane i sačeka službenika koji će se pozabaviti novonastalom situacijom i koliko je to drugačije za njega u odnosu na njegovo iskustvo iz aktivne zavisnosti. On je istakao da je to sasvim drugačije, jer je tokom aktivne zavisnosti krao i bavio se nezakonitim radnjama, kako bi pronašao način da dođe do opijata. Nije to veličao, fokus onoga što je rekao bio je na tome koliko je oporavak pozitivan za njega, zato što više ne radi takve stvari. U komentarima mu je neko skrenuo pažnju, da je pogrešno govoriti o njenim posledicama u tom smislu.

Sve češće viđam ovu vrstu cenzure na društvenim mrežama, kako se čini da tribalizam (lat. društvena organizacija plemenskog tipa, nazadna ideologija koja se opire društvenim promenama i progresu) preuzima društveni diskurs u našem društvu i to ne  samo za područje zavisnosti i oporavka. Međutim, to je naročito opasno za zajednicu osoba u oporavku, koja već dugo ima koristi od otvorenog diskursa sa fokusom na izgradnju šireg konsenzusa. Naša zajednica je jedna od onih sa mnogo čvrstih stavova.

Postižemo velike stvari, kada se uvežemo i radimo na područjima koja su od zajedničkog interesa. Opasnost od homogenizacije naših priča bila je jedna od tema prošle godine u ovom radu na temu pripovedanja o oporavku. Bila mi je čast raditi sa Bill White-om i Danielle Tarino na radu koji je govorio o započinjanju dijaloga o ličnom iskustvu i zagovaranju javnog oporavka fokusiranog na etiku deljenja naših priča, kao i njihovu vrednost za novi pokret zagovaranja oporavka.

Ono što mi je zapelo za oko dok sam čitao tu objavu, jeste da je pojedinac bio kažnjavan od strane druge osobe zbog priče o zavisnosti, samo zbog toga što je ta osoba bila postiđena istinom te osobe, iako je ona kroz tu priču naglašavala prednosti oporavka. Suština je da čak i samo priznavanje stvari koje su opšte poznate u našem društvu, kao što je kriminalno ponašanje pod dejstvom, može dovesti do učvršćivanja stigmatizovanih stavova prema osobama koje su zavisne od droga.

To nas dovodi do nerealne i homogenizovane verzije zavisnosti i oporavka, koja ne odražava kako zaista izgleda jedno ozbiljno stanje osobe koja upotrebljava supstance. Istina koja nije ulepšana, jeste da zavisnost često vodi ljude da rade stvari koje su izvan njihovih vlastitih kodeksa ponašanja, uključujući nezakonite i opasne stvari.  Za mene je to bila istina; to je istina za veliku većinu nas koji imamo ozbiljne poremećaje uzrokovane upotrebom supstanci. Postoji dugačak spisak stvari koje sam radio dok sam bio zavisan, a koje sada ne bi uradio sa svojim potpuno funkcionalnim mozgom.

Zavisnost je stanje mozga, pogotovo delova mozga koji su povezani sa izvršnim funkcijama. Područjima zaduženim za rasuđivanje. Zavisnost takođe, pogađa i limbički sistem, deo mozga koji se bavi osnovnim funkcijama, četiri F, evolucijski instikt. Ja sam to shvatao na sledeći način, deo mozga koji je zadužen za rasuđivanje između dobrog i lošeg je bio najtiši šapat, a deo mozga za osnovne funkcije, koji je želeo da doživi taj omamljujući osećaj droge mi je vrištao na uho da uradim sve što je potrebno da uzmem drogu i da ignorišem sve drugo što se nalazilo između mene i droge. Nakon što se moj mozak oporavio, ovo se preokrenulo i regioni izvršnih funkcija su postale daleko glasnije, a limbički sistem je bio tihi šapat.

O ovoj dinamici sam razgovarao sa mnogo osoba koje su doživele zavisnost tokom godina i generalno da je ovo prilično slično njihovom ličnom iskustvu. To je bilo uobičajeno za sve nas koji smo imali teške oblike zavisnosti. Izuzetno je zastrašujuće, iz ličnog iskustva, šta se dešava sa voljom dok ste zavisni, verujte mi na reč.

Ono što je meni posebno zasmetalo pri čitanju razmene mišljenja jeste da postoji sve veća tendencija da se opomene svaka osoba koja priznaje stvari koje svi obično znamo o zavisnosti.  Korišćenje droga može dovesti do zavisnosti, a kako zavisnost utiče na funkcionisanje mozga zavisnika, može prouzrokovati da osoba radi stvari koje inače ne bi uradila. Ja sam u oporavku iz dva osnovna razloga. Prvi je da mogu da živim život koji želim, bez droge i alkohola. Umerenost uopšte nije izbor za osobu kao što sa ja sa ozbiljnim oblikom zavisnosti. Moj život je daleko bolji ovakav!

Drugi razlog je to što sam prilično siguran, iz onoga što mogu videti u literaturi, kao i iz iskustava koje vidim oko sebe, da za osobu poput mene koja ima težak poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci, upotreba vodi na put gde moje sposobnosti da delujem svojom voljom postaju nesigurne, zbog toga što zavisnost otme mozak. Imam odgovornost prema sebi i prema drugima da ne dozvolim da se to desi. Kao i hiljade drugih koji se bore sa teškim poremećajima uzrokovanim upotrebom supstanci, ja ne koristim droge, tako da moj mozak ostaje funkcionalan i ja kao takav, ostajem potpuno funkcionalan i produktivan građanin.

Trenutno radimo sa kolegama, na temu stigme, temu ovog posta o kojoj imamo prilično produktivan dijalog. Stigma protiv zavisnosti, osoba zavisnih od droga i osoba u oporavku, predstavlja dubok problem, na čije smo se adresiranje usmerili sa čvrstim podacima na načine koji do sada nisu urađeni. To je važan projekat. U tom istraživanju na hiljade amerikanaca, 71% ispitanika je reklo da veruje da društvo u većini, pojedinci koji problematično koriste drogu, smatraju da su odmetnici ili nisu članovi zajednice. Verovanje u oporavak ljudi bilo je jednako loše.

Kako neko može dobiti pomoć ako vas društvo vidi kao odmetnika? Opseg je ogroman; prema Izveštaju ministra zdravstva za 2016. za alkohol, drogu i zdravlje 20.8 miliona ljudi (7,8% populacije), ispunilo je dijagnostičke kriterijume kada je u pitanju poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci u 2015 godini. Moramo da promenimo svoje stavove, potrebno je da na nas gledaju kao ljudska bića i da nas tako tretiraju. Mi se sada ne nalazimo na tom mestu niti smo blizu toga. Mišljenje šire javnosti jeste da me otprilike jedan od tri amerikanca vidi kao punopravnu osobu zbog moje zavisnosti i statusa u oporavku.

Moramo osigurati da se prema osobi koja je zavisna postupa sa poštovanjem i da joj se ponudi saosećajna pomoć. Recimo, na dijabetičare ne gledamo kao da su manje ljudi od nas, dok osobe koje imaju problema sa zavisnošću upravo ovako tretiramo. Ovakvi stavovi se moraju promeniti, ukoliko želimo da efikasnije pomognemo većem delu populacije koji postaju zavisni. Ali da li želimo da homogenizujemo supstancu koja stvara zavisnost i zanemariti svo razaranje koje prečesto dolazi sa njom? Nadam se da ne!

Destigmatizovanje osoba koje konzumiraju drogu se značajno razlikuje od destigmatizovanja zavisnosti. S razlogom postoje tabui protiv droga koje izazivaju zavisnost, posebno u relaciji sa zavisničkim korišćenjem droga od strane mladih osoba. Znamo da je mozak u razvoju osetljiviji i podložniji zavisnosti i da rano konzumiranje droga povećava rizik od zavisnosti. Naravno, većina nas ne bi htela da destigmatizuje upotrebu heroina za decu. Konzumiranje droga je opasno, mi oko toga dižemo ogradu i dajemo ljudima do znanja da je opasna iz dobrog razloga. Pogledajte samo šta alkohol, koji je legalna droga, može da uradi osobi i promeni njenu prirodu kako se zavisnost razvija.

Ne želim da neko od članova moje porodice eksperimentiše sa metamfetaminom. Dramatično se povećava broj žrtava na autoputevima koje su povezane sa kanabisom. Ne želim da vozač automobila, koji ide prema meni bude omamljen zbog upotrebe kanabisa ili alkohola. Moramo biti sposobni da govorimo o ovim stvarnim i izuzetno tragičnim posledicama. Otvorene diskusije oko ovakvih stvari postaju teško izvodljive zbog dinamike tribalizma prisutne u našoj zajednici i širem društvu.

Iz opravdanog razloga ne želimo da naše dadilje budu na heroinu, ali isto tako moramo imati želju pomoći takvoj osobi i svima koji su time pogođeni. Postoje ozbiljni rizici za javno zdravlje koje dolaze sa upotrebom droge. Takođe, znamo da osobe koje često koriste drogu, vremenom dožive značajne promene u svojoj ličnosti i rade stvari koje inače ne bi radili u delu života  pre nego što su postali zavisni. Trebalo bi da imaju saosećanja a ne da se rugaju.

Ne trebamo se međusobno kažnjavati jer govorimo o našoj realnosti sa teškom zavisnošću, čak iako danas raste svest o tome da postoje osobe sa lakšim oblicima upotrebe supstanci. Ulepšavanje užasnih posledica koje ima teška zavisnost, bi bilo pogrešno sa naše strane, čak i ako radimo na tome da se smanji stigma usmerena prema osobama koje su zavisne od droga i nama koji smo u oporavku, kako bi se osigurao pravičan tretman u društvu. Zavisnost je smrtonosno i ozbiljno stanje i mi moramo priznati i prihvatiti sve rizike koji su povezani sa zavisničkim korišćenjem droga, čak i dok radimo na prihvatanju naše braće i sestara u rukama zavisnosti.

Iako su ovo važni razgovori, pre svega kao društvo i zajednica za oporavak, čini mi se da smo sve lošije opremljeni da ih imamo kako se odmičemo od nijansiranog otvorenog dijaloga u ukorenjene ideološke kampove, paralelno sa ostatkom društva. Prema mom skromnom mišljenju, ovo poslednje je jednako opasno kao destigmatizovanja zloupotrebe droga. Mnogi životi su u balansu, a istorija nam pokazuje da možemo i da se oporavljamo, a kada to napravimo, imamo kapaciteta da se okupimo i zajednički radimo velike stvari. Homogenizovanje kako zavisnost izgleda ne pokreće nas u tom smeru.

IZVOR: https://recoveryreview.blog/