19.06.2023. SAD: Malobrojni, ponosni, s nedostatkom sredstava – naš radni kadar za poremećaj upotrebe supstanci

Rad u sistemu za poremećaj upotrebe supstanci oduvek je bio izazovan. To važi čak i za same početke. Pomažemo ljudima u nekim njihovim najtežim trenucima sa malo resursa u pružanju onoga što im je potrebno za ozdravljenje. Radimo pod stalnim uslovima trijaže. Ipak, uprkos tome, često ističemo sjajne trenutke nagrade koje doživljavamo pomažući osobi u procesu oporavka, kako bismo privukli ljude da se priključe radnoj snazi našeg sistema za brigu o poremećaju upotrebe supstanci (eng. Substance Use Disorder – SUD). Možda bismo umesto toga, potencijalnim regrutima, trebali da kažemo istinu.

Mnogi od nas vole ovaj posao. Možemo imati ulogu u tome kada ljudi spašavaju svoje živote i redefinišu način na koji žele da žive. Svedočimo ogromnim promenama koje mogu da se dese na načine koji menjaju putanju čitavih porodica i ponekad velikih delova zajednice. Životi se menjaju delom zbog posla koji mi radimo. To je u osnovi naš narativ za regrutaciju radne snage.

Većini će biti očigledno da sam deo naslova ovog posta pozajmio od američkog marinca. Možda se čini previše dramatično, ali postoje paralele barem u jednom pogledu. Marinci idu tamo gde su potrebni, kada su potrebni, bez obzira na to da li imaju resurse da obave posao. To nije neuobičajeno iskustvo u okruženju službi za poremećaj upotrebe supstanci, posebno u javnom sektoru. Služimo, jer smo potrebni, često bez stvari koje su nam neophodne da bismo obavljali posao, zbog toga što životi vise o koncu. Trijaža i improvizacija su alati koje prečesto koristimo da bismo obavljali svoj posao. To je istina za mnoge od nas.

Uprkos tome, prednjačimo sa toplim, pomućenim i dobrim stvarima uprkos hladnoj, teškoj stvarnosti posla. Možda to nije pravi način za regrutaciju ljudi za naš posao. Došao sam do ovog zaključka nakon mnogo obavljenih razgovora sa ljudima iz različitih okruženja širom našeg sistema u poslednjih nekoliko nedelja sa mnogo zajedničkih tačaka i tema. Moramo da kažemo istinu o radu onima koji razmatraju karijeru u našem području. Neuspeh u tome ako to radimo novajlijama kada jednom iskuse kako je u rovovima. Bitan posao koji testira vaše veštine i izdržljivost.

Prečesto u ovom vremenu, naš radni kadar se suočava sa smrću na jedan blizak i intiman način, možda u još većoj učestalosti nego kada smo mi počinjali. U doba Fentanila i Ksilazina, briga je složenija, napori za oporavak izazovniji, a rizik od smrtnosti dramatično povećan. Nisam uspeo da pronađem mnogo toga u vezi sa protokolima za lečenje poremećaja upotrebe supstanci ili strategijama angažmana u oporavku osim upravljanja odvikavanjem za ovaj novi trend. Radnici sa prve linije fronta sa direktnim iskustvom podelili su sa mnom da su osobe koje istovremeno koriste ove droge izazovnije za uključivanje u proces promene. To je takođe istorijski slučaj, jer akademski podaci kasne za praksom dok se otkrivaju novi obrasci upotrebe droga. Ali u ovome sam optimističan.

Znam da nam istorija pokazuje da su to radnici sa prve linije fronta koji će isto pronaći strategije prakse koje će vremenom pomoći da se poboljšaju ishodi. Svaki prethodni hitni obrazac upotrebe droga pokazao nam je da su to naši radnici sa prve linije koji pronalaze načine za improvizaciju u trenutku i prilagođavaju se kako bi spasili živote. Sumorno, izazovno i imperativno delo koje se ne pokazuje kao dobro u kampanji za regrutaciju koja treba da izazove dobro osećanje. Ovakav posao nije za svakoga.

Rad u ovoj oblasti ostavlja posledice na vas. Vidite i doživljavate traumatične stvari koje će vas pratiti do kraja života. Postoji rizik od nastavka upotrebe, kao i rizik od visokog nivoa stresa, sekundarne traume, pa čak i potencijalne fizičke opasnosti. Sve se to događa za manje novca i duže radno vreme nego što je to slučaj sa prodajom hamburgera.

Ovo je prostor prepun prodavaca magle, varalica i prevaranata. To nije nov trend i oni su bili tu i pre “Keeley Cure” ere, metoda koja je uključivala injekcije zlata za lečenje alkoholizma i koja je bila popularna pre hiljadu godina. Svi resursi za rešavanje naše trenutne krize doveli su mnoštvo ovakvih ljudi koji obećavaju rešenja reklamirana na najprivlačnije načine. Često se nađu na prvoj liniji fronta, jer nude uverljiva i jednostavna rešenja za situacije koje ustvari prkose takvoj jednostavnosti. Može da prođe neko vreme dok se ne iscrpe resursi. Sve to može biti vrlo razočaravajuće za ljude koji žele da rade ovaj posao iz boljih razloga od toga da zarade mnogo novca ili postanu gurui. Potrebni su nam čuvari oporavka koji su posvećeni teškom radu, a ne rok zvezde koje sjaje i koje nas previše često ostavljaju sa većim razaranjima i manjim resursima kada se neizbežno raspadnu.

Druge dugoročne izazove u našoj oblasti pogoršavaju naše trenutne okolnosti. Visokokvalitetan, dosledan nadzor oduvek je bio izazov, možda i zbog dinamike trijaže posla. Nadzor tokom krize često izgleda sekundaran, iako je kritičan. Nadzor je sve teže ostvariti zbog povećanog gubitka iskusnih radnika. Iskusni radnici se penzionišu, odustaju od posla zbog gomile papira i stalne birokratije ili jednostavno rade poslove za koje su više plaćeni, što uključuje većinu drugih vrsta poslova bez obzira na stručno usavršavanje, nivo obrazovanja ili iskustvo. Često rade za veću platu, manji broj radnih sati i manji stres. Ne mogu da se setim razgovora sa iskusnim kolegama u poslednjoj godini koji nisu uključivali različite razloge zbog čega treba raditi nešto drugo, ali mnogi od njih nastavljaju sa poslom. Ipak, dolazi do osipanja, što ostavlja manji broj mentora sa manje iskusnim radnicima, koji su često primorani da uče kroz pokušaj i grešku.

Važno je razumeti da je većina ovog teksta bila istinita pre 20 godina, ali smo napravili korak napred. Kroz decenije, donosioci odluka bore se da prioritetizuju potrebe bez kapaciteta da ih ispune. Neprestano se suočavaju sa rešavanjem trenutne krize sa ograničenim resursima za adresiranje bilo čega što „ne gori“. Razvoj radne snage konzistentno se činio kao nešto što ćemo adresirati sutra kada se trenutna kriza završi. A uvek se pojavljuje nova kriza.

Zbog svih ovih dinamika, istina je da se oporavak previše često događa uprkos našem sistemu brige, a ne zbog njega. Naši sistemi dugo su osmišljeni da lepe flastere umesto da pruže habilitaciju i dugoročnu podršku. Pružamo brigu za ublažavanje ili kratkoročno lečenje na načine koji ljude vraćaju na naša vrata ili šalju u grob, a ne dugoročni oporavak, koji ostaje samo sporedna misao. Naši radnici previše često su prinuđeni da rade u sistemima zdravstvene zaštite koji ne funkcionišu. Pomoć ljudima da ozdrave u ovakvim okruženjima zahteva mnogo hrabrosti, izdržljivosti i to se ponekad može činiti kao čin prkosa.

 

Ukazivanje na ove istine u našim sistemima može biti opasno. Često, istine su neugodne i mnogo energije se, širom naših sistema zdravstvene zaštite, potroši kako bi se izbegle. Novajlije u našem sistemu to često nauče na teži način. Ukazuju na neke stvari koje im postanu očigledne tokom rada na terenu i budu odbijeni od strane sistema. Ovo je možda najviše istinito za ljude koji sa iskustvom u oporavku, koji imaju kao prednost, a koja se previdi i odbacuje zbog dubokog osećaja neprihvatljivosti i nepoverenja koje društvo ima prema ljudima koji su iskusili zavisnost, što je tako rasprostranjeno u našim sistemima zdravstvene zaštite i šire. Postoji i obrnuta veza između resursa i blizine problema. Što ste bliži ulici, to manje resursa i kredibiliteta imate, dok su ljudi koji imaju novac i odgovore daleko od stvarnih uslova. Ovo je takođe zbog stigme.

Tako da, kada sve drugo zakaže, trebalo bi možda da kažemo istinu. To nije posao, to je poziv i nije lak. Radimo ovaj posao jer je bitan, a ne zbog toga što je lagan ili zato što svako sa kim radimo ostvari bajkovit ishod. Jednostavno ne radimo u takvom okruženju i čak i kada imamo dovoljno resursa, težina našeg rada je pitanje života i smrti, a ne bajkovitih završetaka, barem ne u njihovim modernim verzijama. Bez obzira na to što je teško i što se prečesto radi u uslovima snažnog vetra iz suprotnog smera i sa sidrom pričvrščenim na našu krmu, idemo napred.

Konačna ironija je da kada naši napori ne uspeju jer nemamo dovoljno resursa i kada se i ti skromni resursi daju u ograničenim količinama, to se predstavlja kao neuspeh klijenata ili naše radne snage, a ne da nismo nikada imali potrebne resurse za uspeh, već za trijažu. To je istina za bilo koje visoko stigmatizovano stanje, ali možda ne i za jedno više našeg.

Ako iskreno kažemo koliko je zapravo teško, možda ćemo privući ljude koji više razumeju i koji žele služiti našim zajednicama  koje su u potrebi. I možda ćemo, sa takvim iskrenim pristupom, zapravo pomoći u rešavanju ovih sistemskih izazova na načine da se stvari zaista menjaju.

Za sve vas koji ustajete i radite znajući gore spomenute istine i svejedno to radite, pozdravljam vas.

A za one koji misle da se snalaze u svemu gore navedenom, najteži posao koji ćete ikad voleti, dobrodošli ste. Potrebni ste nam!

 

Izvor: https://recoveryreview.blog/2023/04/15/the-few-the-proud-the-under-resourced-our-sud-workforce/