05.04.2024. SAD: Jednostavni odgovori na kompleksne probleme…

“Suprotnost zavisnosti je povezanost.” – Johann Hari

 

“Svaka zavisnost počinje bolom i završava se bolom.” – Eckhart Tolle

 

“Nije pitanje zbog čega zavisnost, već zbog čega bol.” – Gabor Maté

 

Još jedan jednostavan koncept predstavljen 14. septembra 1986. godine, koji je usmerio razmišljanje i okvir politike prema bolestima zavisnosti u jednoj drugoj eri:

“Reci da svom životu. A kada su u pitanju droge i alkohol, jednostavno reci ne.”Nancy Reagan

Lako prepoznatljive i često citirane izreke koje osvetljavaju važne aspekte zavisnosti na jednostavan način. Bol je ogroman pokretač zavisnosti. Neuzimanje droga sprečava zavisnost. Evo još jedne izreke, ovoga puta o jednostavnim rešenjima:

“Za svaki kompleksan problem postoji rešenje koje je jednostavno, uredno, i pogrešno.”
H.L. Mencken

Naravno, ova četvrta izreka Prve dame Nancy Reagan eskalirala je rat protiv droga u Americi na nove visine (ili padove) i gledajući unazad nanela mnogo štete. Rat protiv droga na kraju postaje rat protiv porodica, uglavnom crnih i smeđih.

Kada je reč o citatima Tolle-a, Hari-a i Maté-a, njihov rad snažno je uticao na naše razmišljanje. Oni su osvetlili važne istine o zavisnosti i bolu. Pomogli su nam da razumemo odnos između traume, bola i zavisnosti na neprocenjive načine. Trauma i emocionalna bol ogromni su aspekti koji utiču na upotrebu supstanci, koja mnoge ljude može dovesti do zavisnosti. Ove stvari su istinite, ali nisu cela istina.

Da li zaista smatramo da trauma i bol čine 100% osnove svih slučajeva zloupotrebe supstanci i zavisnosti? Ja ne smatram. Ako pročitate njihov rad, ni oni ne vide stvari u tako pojednostavljenim terminima. Ali društvo generalno ne voli da razmatra višeslojne probleme, više preferira rešenja u vidu kratkih izjava. Dakle, citati odjekuju kod ljudi koji se onda ponašaju kao da će rešavanje problema iz ove jedne perspektive sve rešiti.

U našem sadašnjem dobu, veliki naglasak je na traumi kao nečemu na šta ljudi mogu da usmere svoju pažnju kao na lek za sve. Trauma je svuda, gotovo se sve u narativu o isceljivanju ponovno označava ili preoblikuje kao trauma ili informisana trauma.

 

Neka otvorena pitanja na koje neću ni pokušati da odgovorim:

  • Da li ljudi napreduju samo u odsustvu traume i bola?
  • Da li zaista mislimo da, ukoliko bismo mogli da eliminišemo svu traumu i bol, više ne bismo imali nikoga ko bi postao zavisan od droga?
  • Da li je ljudski moguće stvoriti svet u kojem su svakoj osobi sve njene potrebe zadovoljene i gde ne doživljava nikakvu traumu ili bol?
  • Ukoliko je to moguće, zbog čega to nikada nije učinjeno u istoriji ljudskog roda?
  • Ukoliko je to moguće, da li u našoj trenutnoj dobi posedujemo komponente potrebne za to?
  • Da živimo u svetu bez bola i trauma, da li bi bilo ikakvih potencijalnih neželjenih posledica?

Ako bismo mogli da eliminišemo svu patnju, verovatno bismo takođe eliminisali i sav rast koji proizlazi iz suočavanja sa teškoćama. Ljudi su programirani da prevazilaze izazove. Evoluirali smo da to činimo. Postizanje teških stvari duboko je zadovoljavajuće. Mi smo izgrađeni da budemo otporni. Ne predlažem ignorisanje traume i bola. Napori da poboljšamo način na koji razumemo i rešavamo traume su od vitalnog su značaja. Postoje socijalne determinante zdravlja na koje moramo da se fokusiramo kako bismo poboljšali živote svih naših građana, posebno članova našeg društva koji su izloženi korozivnim nivoima traume koji iscrpljuju njihovo blagostanje i vitalnost. Ali nećemo skoro okončati traumu i zavisnost.

Posmatranje svega što se odnosi na zavisnost kao povezanog sa traumom je rizično. Paralela o kojoj razmišljam jeste potraga za zadovoljstvom. Američki san, fokusiranost na dobar život. Materijalizam i maksimiziranje iskustava koja nas čine srećnim. Najbolji odmor, najlepša odeća, kul automobil i idealan dom u najboljoj zajednici. Podaci pokazuju da postoji paradoks u potrazi za zadovoljstvom poznat kao hedonistički paradoks. Određeni dokazi sugerišu da što ljudi više vrednuju sreću, to su manje srećni. Dugoročna sreća zapravo je snažnije povezana sa traganjem za stvarima koje imaju svrhu, koje često predstavljaju izazov i mogu čak uključivati ​​i doživljavanje traume i bola na tom putu. To je ono što čini ovaj paradoks!

Ironično, živimo u eri u kojoj ljudi osećaju da imaju manje svrhe nego ikada ranije. Ljudi kojima je dosadno takođe koriste droge. Takođe više kockaju, više koriste društvene mreže i više kupuju stvari. Stvari koje nam pružaju trenutni osećaj zadovoljstva na načine koji nisu bili dostupni u bilo kojem drugom dobu. Zar ne bi bilo razumnije fokusirati se na povezivanje ljudi sa stvarima koje im pružaju smisao i svrhu u životu, nego pokušavati eliminisati svu traumu? To bi mogao da bude vredan fokus. Važno je napomenuti da i ljudi sa svrhom u životu mogu da iskuse zavisnost. Ja ovde ne nudim jednostavna rešenja, to je moja poenta.

 

Šta gubimo kada složene uslove postavimo kao povezane sa jednim faktorom? To je verovatno ono što nam izjava od Nancy Reaganove iznad može najefikasnije otkriti, i to je razlog zašto je važno razumeti istoriju zavisnosti i oporavka kada razmišljamo o tome kako da unapredimo stvari u budućnosti. Možemo se osvrnuti na rat protiv droga i zapitati se šta su ti ljudi mislili. Mislili su da će moći da kažnjavaju ljude do te mere da će oni jednostavno reći ne drogama. Uzgred, stvarno su tako mislili, delom zbog toga što nisu uzeli u obzir šta zavisnost čini izvršnoj funkciji. Ali koncept rata bio je nešto što su ljudi razumeli, pa smo imali rat!

 

Još jedna izreka, “Ako je jedini alat koji imaš čekić, sklon si da svaki problem vidiš kao ekser.” To je poznata izreka Abrahama Maslova koja se odnosi na koncept poznat kao “zakon instrumenta” ili Maslovljev čekić. Vidimo ono što vidimo zbog toga što znamo ono što znamo. Ukoliko dolazite iz škole koja vidi traumu kao centralni uzročni faktor zavisnosti, verovatno ćete doživeti potvrđujuću pristrasnost, baš kao i druge škole.

Iako ne sugerišem da je trenutni fokus na traumu ekvivalentan ratu protiv droga po potencijalnim štetama, smatram da će konceptualizovanje složenosti upotrebe droga i zavisnosti samo kao povezanih sa traumom i bolom propustiti bitnu komponentu. Zloupotreba droga i zavisnost takođe uključuju genetske faktore rizika i verovatno su povezani i sa društvenim trendovima.

Sve više nam nedostaje nada, svrha i povezanost usled brzih promena koje su započele u našem društvu sa dobom industrijske revolucije, ubrzanjem u doba informacija i mogu se još više pogoršati u svetu vođenom veštačkom inteligencijom. Svet u kojem ima manje kreativnosti i truda. Svet u kojem smo suvišni. Svet u kojem je prodaja adiktivnih supstanci za umirenje bola i dosade veoma unosan posao. Onaj u kome se možemo naći u petrijevom tanjiru pripremljenom za patnju i zavisnost od droga.

Ako želimo da se oslonimo na citat o zloupotrebi supstanci i zavisnosti koji bi bio korisniji, možda je to ovaj:

 

“Da je zaustavljanje zloupotrebe supstanci i zavisnosti bilo lako, već bismo to učinili.”
Nepoznati autor

 

Izvor: https://recoveryreview.blog/2023/05/13/simple-answers-to-complex-problems/