26.03.2024. SAD: Istorijska suština savetovanja o bolestima zavisnosti

Šta razlikuje profesiju savetovanja o bolestima zavisnosti od niza pomagačkih uloga koje su joj prethodile i sledile je? Šta bi se izgubilo ukoliko bi specijalizovano znanje i funkcije koje obavlja savetnik za bolesti zavisnosti nestale? Ovaj esej istražuje navedena pitanja pokušavajući da definiše istorijsku suštinu savetovanja o bolestima zavisnosti. Osvrnućemo se na jedinstven način na koji su problemi alkohola i drugih droga i njihova rešenja definisani unutar oblasti zavisnosti. Takođe, posebna suština ove uloge leži u nijansiranim gledištima odnosa savetnika za bolesti zavisnosti prema sebi, njegovom odnosu prema zavisnom klijentu/porodici, drugim stručnjacima i zajednici.

Teorijska osnova

Postoje četiri definisane premise savetovanja o bolestima zavisnosti koje istorijski izdvajaju savetnika za bolesti zavisnosti od drugih pomagačkih uloga. Ove premise su:

  1. Ozbiljni i trajni problemi sa alkoholom i drugim drogama predstavljaju osnovni poremećaj, a ne površinski simptom osnovnog problema
  2. Različiti životni problemi sa kojima se suočavaju osobe pogođene problemom sa alkoholom i drugim drogama mogu se rešiti samo unutar okvira ulaska u proces oporavka i održavanja istog
  3. Mnogi pojedinci sa visokim stepenom problema (biološka ranjivost, visok stepen ozbiljnosti, komorbiditet) i niskim “kapitalom oporavka” (unutrašnji resursi, podrška porodice i zajednice) nisu u mogućnosti da postignu stabilan oporavak bez profesionalne pomoći
  4. Stručna pomoć najbolje se pruža od strane osoba sa specijalnim znanjem i ekspertizom u olakšavanju fizičkog, psihološkog, socio-kulturnog i često duhovnog puta od zavisnosti do oporavka.

Ukoliko bi problemi sa alkoholom i drugim drogama mogli da se reše fizičkim raskidanjem veze između osobe i droge, bili bi potrebni samo lekari i medicinske sestre obučeni u oblasti detoksikacije. Ukoliko bi problemi sa alkoholom i drugim drogama bili jednostavan simptom nelečenog psihijatrijskog oboljenja, bilo bi potrebno više psihijatara, a ne savetnika za zavisnosti. Ukoliko bi ovi problemi bili samo odraz tuge, traume, porodične disfunkcionalnosti, ekonomske krize ili kulturne represije, bili bi nam potrebni psiholozi, socijalni radnici, savetnici za profesije i društveni aktivisti umesto savetnika za bolesti zavisnosti. Istorijski posmatrano, druge profesije su prenosile poruku zavisniku da su različiti problemi izvor zavisnosti i da je njihovo rešavanje put ka oporavku. Savetovanje o bolestima zavisnosti izgrađeno je na neuspehu ove pretpostavke. Savetnik za bolesti zavisnosti nudio je potpuno drugačije gledište: “Sve što Vi jeste i što ćete biti, proističe iz problema zavisnosti i kako na njega reagujete ili ne reagujete.”

Profesija savetovanja o bolestima zavisnosti počiva na tvrdnji da problemi sa alkoholom i drugim drogama dostižu tačku samostalne nezavisnosti od svojih inicirajućih korena i da direktno znanje o zavisnosti, njeno specijalizovano lečenje i procesi dugotrajnog oporavka pružaju najodrživiji instrument za isceljenje i celovitost. Ukoliko se ova osnovna shvatanja ikada izgube, suština savetovanja o bolestima zavisnosti će izumrijeti iako naziv i njegove institucionalne odredbe opstanu. Moramo da budemo oprezni u oponašanju drugih pomagačkih profesija. Ne smemo da zaboravimo da je neuspeh ovih profesija u adekvatnom razumevanju i lečenju zavisnosti činio plodno tlo za razvoj savetovanja o bolestima zavisnosti kao specijalizovane profesije.

Korišćenje vlastitih resursa

Gotovo sve pomagačke profesije govore o “upotrebi vlastitih resursa” u procesu pomaganja, ali savetovanje o bolestima zavisnosti donosi mnogo jedinstvenih dimenzija ovom procesu. Prvo, oblast zavisnosti izvor je samog koncepta “ranjeni iscelitelj” – ideje da doživljeno iskustvo i prevazilaženje nevolje daruju određene moći da se razumeju i leče drugi koji su pogođeni na sličan način (White, 2000). Tradicija ranjenog iscelitelja u savetovanju o bolestima zavisnosti otpočela je sa pokretima revitalizacije kulture i religije zasnovanih na apstinenciji kod američkih Indijanaca u 18. veku, obuhvata aktiviste oporavka 19. veka (npr. misionare iz Washingtonian i Reform Club) i laike terapeute  alkoholizma ranog 20. veka, i ponovo se pojavljuje u savremenom savetniku za bolesti zavisnosti. Možda više nego bilo koja druga terapeutska disciplina, savetovanje o bolestima zavisnosti poštovalo je ideju “zvanja” pri izboru ove profesije.

Profesija savetovanja o bolestima zavisnosti nije učinila doživljeno iskustvo zavisnosti i oporavka obaveznom kartom za ulazak, ali je zatražila veći stepen iskustvene autentičnosti nego što se to nalazi u srodnim savetodavnim profesijama. Ernie Kurtz aludirao je na ovo kada je govorio o zajedničkim karakteristikama onih koji nisu u oporavku, a koji su dali veliki doprinos modernom pokretu za oporavak od alkoholizma: “Oni nisu bili alkoholičari, ali su imali nešto zajedničko: svako, na svoj način,… se osećao prazno… Svako je doživeo i preživeo tragediju” (Kurtz, 1996).

Poziv i posvećenost koja je istorijski obeležavala savetovanje o bolestima zavisnosti odražava se u odnosu između savetnika i klijenta. Ono što savetnik za bolesti zavisnosti donosi, pored svojih veština, jeste celokupno svoje biće, svoj život. To se ogleda u manje hijerarhijskom odnosu i većem stepenu samootkrivanja nego što se to nalazi u srodnim pomagačkim profesijama. Courtenay Baylor, (1913) prvi oporavljeni alkoholičar koji je radio kao profesionalni plaćeni terapeut za lečenje alkoholizma, išao je toliko daleko da je pregovarao o recipročnom sporazumu o poverljivosti sa svojim klijentima. Ovaj izraženi naglasak na međusobnoj ranjivosti, međusobnom samootkrivanju i međusobnoj iskrenosti (direktnije izraženoj) odražava veću upotrebu sebe u savetovanju o bolestima zavisnosti. Istovremeno, savetnik je opomenut da odvoji svoje vlastito iskustvo od procesa oporavka klijenta, paradoksalni zahtev za lično uključivanje i distanciranje koje se ne pronalazi u srodnim profesijama koje stavljaju veći naglasak na terapijsku distancu i objektivnost.

Obezbeđivanje nade je ključna dimenzija svih pomagačkih profesija, ali jedinstvena uloga savetnika za bolesti zavisnosti jeste nuđenje sebe kao “živog dokaza”, takve vrste nade. Odgovornosti savetnika za bolesti zavisnosti istorijski su uključivale pružanje dokaza o potencijalu za dugoročni oporavak putem vlastite lične/porodične priče ili usmeravanjem klijenta ka zajednici ljudi sa ličnim iskustvom koji se oporavljaju.

Još jedna jedinstvena osobina savetnika za bolesti zavisnosti jeste sposobnost apsorbovanja gubitaka i korišćenje tih gubitaka kao rituala ponovne posvećenosti. Visoka stopa smrtnosti među alkoholičarima i zavisnicima znači da savetnici za bolesti zavisnosti doživljavaju mnoge gubitke, gde su neki od njih prilično strašni. Održavanje sopstvene stabilnosti usled takvih gubitaka zahteva sposobnost korišćenja tih iskustava kako bi se produbilo razumevanje prirode zavisnosti i ponovno pronašli novi načini da se dopre do onih koji još nisu dostigli stabilan oporavak. Neuspeh u savladavanju ove sposobnosti znači izlaganje sebe emocionalnoj povredi i distanciranju radi zaštite ili prekomernom uključivanju koje takva povreda može da izazove. Iskusni savetnici za bolesti zavisnosti su veoma svesni da su sa svojim klijentima uključeni u borbu na život ili smrt na putu za oporavak. Ulozi uključeni u ovaj rad veoma su visoki i ta svesnost sa sobom donosi terete i nagrade.

Odnos sa klijentima

Prvi uslov za uspešno savetovanje alkoholičara jeste ispravan stav… Ako ga nemate, onda nije važno koliko tehnika koristite, one neće delovati. 

 Marty Mann, 1966

Prezir, često međusoban, je trajna i često problematična tema u odnosu između profesionalaca koji pomažu i zavisnika… Ono što su ljudi u oporavku doneli u ovu oblast [savetovanje o bolestima zavisnosti] jeste, pre svega, sposobnost za moralnu jednakost i emocionalnu autentičnost.  

Autor, 1998.

Moglo bi se raspravljati o tome da je specijalizovano polje bolesti zavisnosti u velikoj meri nastalo zbog prezira kojeg su predstavnici drugih pomagačkih profesija osećali prema alkoholičarima i zavisnicima. Bez obzira na tehničke veštine koje savetnik za bolesti zavisnosti može da poseduje, a koje nedostaju u drugim profesijama, te veštine možda nisu toliko važne koliko sposobnost savetnika za bolesti zavisnosti da prevaziđe ovu istoriju prezira. Kada provodite vreme sa pionirima modernog savetovanja o bolestima zavisnosti (npr. Mel Schulstad), možete da primetite duboko prihvatanje i naklonost koja obeležava njihove odnose sa osobama zavisnim od alkohola i drugih droga. Nije da ne vide grubu masku koju je zavisnost stvorila; već je stvar u tome što mogu da vide osobu skrivenu ispod te karakteristične zaštite. Alkoholičari i zavisnici nisu se dobro snašli u pomagačkim odnosima u kojima osećaju da postoji duh moralne superiornosti. Ono što je uloga savetnika za bolesti zavisnosti donela, u najboljem slučaju, jeste sposobnost prihvatanja i volje za bivanjem sa njima, umesto delovanja prema ili za njih. Ovakva vrsta empatičnog identifikovanja i saveza važna je u svim pomagačkim profesijama, ali karakterološki ekscesi i manipulacije zavisnika čine ih manje simpatičnima i lakše ih je istisnuti iz tradicionalnih sistema usluga.

Ono što savetnik za bolesti zavisnosti zna, a što drugi profesionalni pružaoci usluga ne znaju, jeste sama duša zavisnika, njihov strašan strah od ludila, sramota zbog svoje bede, krivica zbog greha činjenja i propuštanja izazvanih drogom, njihova očajna borba da očuvaju svoju ličnost, potreba da izbegnu psihološku i socijalnu stigmu, i njihova hiperbudna potraga za najmanjim tragom snishodljivosti, prezira ili neprijateljstva u stavu, očima ili glasu profesionalnog pomagača.

Odnosi između savetnika za bolesti zavisnosti i njegovih klijenata imaju mnogo toga zajedničkog sa drugim terapeutskim disciplinama, ali postoje kvalitativne razlike. Savetovanje o bolestima zavisnosti iskazuje veće poštovanje prema moći nevidljivih sila u procesu oporavka, posebno procesima nagle, transformišuće promene (videti Miller & C’de Baca, 2001). Polje takođe pokazuje konstantan interes za faze u procesima promene (videti Wallace, 1974). Istraživanja o bolestima zavisnosti generisala su modele promene koji se sada primenjuju na mnoge druge probleme (Prochaska, DiClimente, & Norcross, 1992). Takođe se mogu pronaći interesantna područja naglaska u svetu tretmana zavisnosti koja su manje vidljiva u drugim disciplinama, na primer, vrednost katalitičkih, smislenih metafora; značaj narativne rekonstrukcije ličnog identiteta i međuljudskih odnosa (putem reformulacije priče i pričanja priča); pozitivno i kulturno nijansirano predefinisanje apstinencije; i duboko poštovanje paradoksa (npr. snaga proizlazi iz slabosti, pobeda dolazi priznavanjem poraza).

Kao i druge profesije zasnovane na savetovanju, savetnici za bolesti zavisnosti dugo su bili zaokupljeni ovladavanjem kliničkom tehnikom i pokušavali su, od Peabodyjevog “Common Sense of Drinking” iz 1931, da otelotvore proces savetovanja o bolestima zavisnosti kako bi vešto izvođenje kliničkih procedura moglo da bude preneseno drugima. Savetnici za bolesti zavisnosti takođe, možda više nego bilo koja druga terapijska disciplina, veruju da njihovi klijenti mogu da se formalno obrazuju da sami upravljaju svojim oporavcima. Postoji duga istorija upotrebe biblioterapije u savetovanju o bolestima zavisnosti, a održavanje predavanja klijentima o zavisnosti i oporavku datira iz 19. veka u domovima i azilima. Ray McCarthy je u Yale Centru za proučavanje alkohola 1940-ih obnovio modernu upotrebu grupnih predavanja kao terapeutske tehnike u savetovanju o bolestima zavisnosti (McCarthy, 1946). Postavljanje primatelja usluga u ulogu “učenika” umesto “pacijenata” predstavlja jedinstvenu nit u istoriji savetovanja o bolestima zavisnosti.

 

Ako postoji terapeutska pozicija koja je najspecifičnija za savetovanje o bolestima zavisnosti, to je možda vrlina poniznosti. Alkoholičari i zavisnici već dugo poseduju inventivne načine usađivanja takve poniznosti terapeutima koji su posmatrali sebe kao one koji kontrolišu terapijski proces. Dok iskusni savetnici za bolesti zavisnosti primenjuju najbolje intervencije zasnovane na nauci, oni to čine sa svešću da oporavak često dolazi iz sila i odnosa koji su izvan klijenta i izvan terapeutskog odnosa. Upravo u ovoj perspektivi, savetnik za bolesti zavisnosti sebe vidi kao svedoka ovog procesa oporavka podjednako kao i njegovog facilitatora. Na kraju, zadatak savetnika za bolesti zavisnosti jeste da pronađe resurse unutar i izvan klijenta (i savetnika) koji mogu da preokrenu zavisnost ka oporavku. Posmatrati (i biti prisutan) u tom procesu transformacije je najsvetija stvar u ovoj oblasti i ono što bi najviše trebalo ponovo da se otkrije ako se tlo uruši.

Istorija savetovanja o bolestima zavisnosti može se podeliti na dve ere: otkriće zajedničkih osobina i otkriće razlika. U prvoj eri, oblast je katalogizovala ono što ljudi sa problemima alkohola i droga imaju zajedničko, i kroz taj proces definisalo zavisnost i njene dijagnostičke kriterijume. Zajedničke potrebe i procesi promene ljudi koji pokušavaju da reše ove probleme dalje su doveli do kliničkog protokola koji je adresirao ove zajedničke potrebe i olakšavao te procese promene. Drugo doba obeleženo je priznavanjem razlika, različitih obrazaca upotrebe alkohola i drugih droga, različitih etioloških puteva do razvoja problema, diferenciranih odgovora na tretmane, i višestrukih dugoročnih putanja i stilova oporavka. Danas se nalazimo u tranziciji od vođenja klijenata kroz “programe” do prepoznavanja “specifičnih populacija” (demografskih, kulturoloških i kliničkih podpopulacija) i do razvoja visoko individualizovanih pristupa klijentima unutar ovih podpopulacija. Suština savetovanja o bolestima zavisnosti jeste prepoznati zajedničke potrebe koje klijent može da doživi na osnovu svog pola, uzrasta, kulture, seksualne orijentacije, izbora droge, psihijatrijske dijagnoze, životne sredine (gradske, prigradske, ruralne) i verske orijentacije, ali bez da se zarobi i izgubi individualnost klijenta unutar ovih kategorija. Kada se odbace teorija i tehnika, procedure i papir, savetovanje o bolestima zavisnosti ostaje jedinstven međuljudski odnos.

Pored teorijske osnove i korpusa tehničko/kulturnog znanja i veština, pomagačke profesije se razlikuju po odnosima poverenja sa svojim klijentima koji su vođeni skupom etičkih principa i smernica. Ovakve etičke osetljivosti i standardi u savetovanju o bolestima zavisnosti imaju veoma kratku istoriju (možda datiraju od 1987. godine od objavljivanja “Etike za profesionalce u oblasti bolesti zavisnosti” Bissell-a i Royce-a) i u velikoj meri su pozajmljene iz disciplina psihijatrije, psihologije i socijalnog rada. Tek je nedavno ova oblast počela da usavršava svoje etičke kodekse kako bi odražavala jedinstvene ranjivosti svojih klijenata, pružalaca usluga i institucija usluga. Ono što je oblast prepoznala jeste njena moć da nanese štetu u ime dobra, i to je svest koja pokreće pojačani naglasak na etičkom donošenju odluka u savetovanju o bolestima zavisnosti.

Odnos sa drugim stručnjacima

 

Na putu od “paraprofesionalaca” do profesionalaca, savetnici za bolesti zavisnosti stupili su u partnerstvo sa drugim stručnjacima kako bi stvorili multidisciplinarne timove za pružanje usluga. Model za takvu saradnju postavio je Francis Chambers, terapeut obučen na Peabody-u, koji je bio prvi savetnik za bolesti zavisnosti i koji je radio u multidisciplinarnom timu za lečenje alkoholizma. Godine 1935., Chambers je započeo neprekidnu saradnju sa istaknutim psihijatrom dr. Edwardom Streckerom na Institutu u Pennsylvania bolnici u Filadelfiji (Strecker & Chambers, 1938). Od tada su, terapeuti i zatim savetnici za alkoholizam/zavisnost, pronašli načine da reprodukuju Chambersov model saradnje. Ono što je najbolje kod ovih saradnji jeste to što su bazirane na međusobnom poštovanju i obavezi da svaki član multidisciplinarnog tima deluje unutar, i samo unutar, granica svojeg obrazovanja, obuke i iskustva.

Chambers i drugi terapeuti iz ranog dvadesetog veka takođe su bili pioniri jedinstvenog obrasca intraprofesionalne saradnje. Mentorisanje drugih terapeuta (npr. regrutovanje i obučavanje bivših klijenata sa ambicijama i sposobnostima za takvu ulogu) bilo je suštinski deo odgovornosti svakog terapeuta. Ta tradicija je proglasila da odgovornosti profesionalne karijere nisu završene dok novi ljudi ne budu mentorisani da popune prostor stvoren odlaskom. S obzirom na starenje savetnika za bolesti zavisnosti i drugih koji rade u oblasti zavisnosti, bilo bi dobro ponovo slediti tu tradiciju.

Odnos prema zajednici

Ako postoji osoba koja najviše predstavlja razumevanje savetnika za bolesti zavisnosti o snazi zajednice u procesu oporavka, to je Matt Rose. Rose je pionirao model razvoja zajednice za savetovanje o alkoholizmu unutar programa borbe protiv siromaštva tokom 1960-ih i bio je 1972. jedan od osnivača i prvi direktor Nacionalne asocijacije savetnika i trenera za alkoholizam (NAACT) – preteče NAADAC-a. Ono što je Rose shvatio, možda više od bilo koga pre ili posle njega, bila je važnost ukorenjivanja i jačanja oporavka unutar konteksta šire zajednice ljudi u oporavku. Za Rose-a, oporavak, da bi bio održiv, morao je da bude uklopljen u prirodno okruženje u kojem ljudi žive svoje živote. Njegov fokus nije bio na izgradnji ustanova za tretman, već na izgradnji i širenju kulture oporavka unutar same strukture lokalnih zajednica. Verovao je da postoji skriveni rezervoar podrške za oporavak u većoj zajednici koji može da se iskoristi kako bi se podstakli i održali oporavci onih koji traže pomoć. Prema njegovom mišljenju, savetnik za alkoholizam bio je više vodič u ovoj odnosnoj zajednici nego tradicionalno definisani terapeut. Ono što savetnik za bolesti zavisnosti, u najboljem slučaju, doprinosi, a što nedostaje drugim disciplinama pružanja usluga ljudima, je detaljno poznavanje lokalnih kultura zavisnosti i kultura oporavka. To je ključno za olakšavanje putovanja klijenata između dva psihološka i socijalna sveta.

Postoji i izgubljena dimenzija aktivizma unutar uloge savetnika za bolesti zavisnosti. Istorijski gledano, taj aktivizam se suočavao sa promotivnim silama alkohola i drugih droga koje su ciljale ranjive populacije (npr. reklamiranje alkohola i drugih droga usmereno ka adolescentima), mobilisao podršku za lokalne kontinuume usluga za lečenje bolesti zavisnosti, i pomogao u organizaciji usluga osoba sa iskustvom i grupa podrške oporavku (npr. domovi za oporavak, obuka i radni projekti za oporavak, grupe podrške bivših zavisnika). Nakon nedavne ponovne stigmatizacije, demedikalizacije i rekriminalizacije bolesti zavisnosti, savetnici se ponovo uključuju u organizacije za zagovaranje oporavka kako bi se suprotstavili efektima takve stigmatizacije na klijente juče, danas i sutra.

Pripremi sebe: To je maraton

Treba biti oprezan u nošenju svetlosti zajednici da ne ostaviš sopstveni dom u tami.

Savet mudrog oca svom sinu koji je odlučio da se posveti karijeri savetovanja o bolestima zavisnosti.

Poslednja stvar koju su savetnici za bolesti zavisnosti doneli na profesionalnom nivou bila je sposobnost da se održe tokom vremena radeći sa alkoholičarima i zavisnicima i njihovim porodicama. Ta sposobnost za opstanak i očuvanje zdravlja uprkos stalnim suočavanjima sa traumama i bolom je značajna. Već više od dve decenije pišem o tome šta je potrebno da se čovek održi u ovom vrlo neobičnom zanimanju, i moji odgovori na to pitanje su se malo promenili. Četiri stvari koje obeležavaju suštinu svakodnevnog života u oporavku takođe su izvori hrane za najbolje savetnike za bolesti zavisnosti. Ove osnovne aktivnosti uključuju 1) rituali usmeravanja (činovi molitve, meditacije, samorefleksije) koji pomažu da su “oči uprte u cilj”, 2) rituali ogledanja (obraćanje srodnim dušama za podršku i inspiraciju), 3) aktivnosti za brigu o sebi (briga o sebi i svojoj intimnoj sferi: fizički, emocionalno i duhovno), i 4) neplaćeni činovi usluge (pružanje podrške drugima van konteksta naših profesionalnih dužnosti na načine koji nas duhovno uzdižu).

Postoji neizbežan proces homogenizacije uloga u pružanju uslugama ljudima. Ono što je razlikuje savetnike za bolesti zavisnosti od drugih stručnjaka za pružanje usluga vredno je čuvati i zaštititi.

William L. White je viši istraživački konsultant u organizaciji Chestnut Health Systems i autor knjige “Slaying the Dragon: The History of Addiction Treatment and Recovery in America”.

Izvor: https://www.chestnut.org/Resources/74e59619-87e3-4d78-a412-7e0e8f2fce8a/2004HistoricalEssenceofAddictionCounseling.pdf