30.06.2022. SAD: Da li je štetno okarakterisati zavisnost kao bolest?

Pitanje na koji način opisati i kategorizovati zavisnost od droga bilo je predmet nekoliko mojih nedavnih postova. Neki ljudi se, češući po glavi, pitaju zbog čega mi je toliko stalo do toga da li o njoj razmišljamo kao o bolesti. Bil Vajt (Bill White) je ovde dobro rezimirao doprinos:

”       Ako bi problemi vezani za alkohol i druge droge mogli da se reše fizičkim odmršavanjem veze između osobe i droge, za rešavanje ovih problema bili bi potrebni samo lekari i medicinske sestre obučeni za sprovođenje detoksikacije. Da su problemi vezani za alkohol i druge droge samo simptom nelečene psihijatrijske bolesti, bilo bi potrebno više psihijatara, a ne savetnika za zavisnost. Da su ovi problemi samo odraz tugovanja, traume, porodičnih nemira, ekonomskih kriza ili kulturnog ugnjetavanja, bili bi nam potrebni psiholozi, socijalni radnici, stručni savetnici i socijalni aktivisti, a ne savetnici za zavisnost. Istorijski posmatrano, druge profesije prenele su zavisniku da su drugi problemi izvor zavisnosti i da je njihovo rešavanje put ka oporavku. Savetovalište za zavisnost izgrađeno je na neuspehu ove premise.

White, W. (2004). The historical essence of addiction. Counselor, 5(3), 43-48.

 

”         Da li alkoholizam definisali kao greh, krivično delo, bolest, socijalni problem ili proizvod ekonomske deprijavcije, od toga zavisi da li ovo društvo rešavanje ovog problema dodeljuje svešteniku, policajcu, lekaru, savetniku za zavisnost, socijalnom radniku, urbanisti ili aktivisti zajednice. Izabrani model odrediće sudbinu neispričanog broja alkoholičara i zavisnika i neispričanog broja socijalnih institucija i profesionalnih karijera.

Postojanje “industrije lečenja” i njeno “vlasništvo” nad problemom zavisnosti ne treba uzimati zdravo za gotovo. Potpuni zaokreti u vrednostima i promene u usklađivanju velikih socijalnih institucija mogli bi drugoj grupi preneti vlasništvo nad ovim problemom.

White, W. L. (1998). Slaying the Dragon: The History of Addiction                   Treatment and Recovery in America, page 338

 

Priznaću da poslovi kao što su posredovanje pacijentima, keš MAT klinike, prevare sa skenerom droga i preskupe rezidencije koje pružaju minimum kontinuirane nege otežavaju podržavanje opstanka “industrije lečenja”, ali Vajtove reči beleže rizike prenošenja odgovornosti na druge grupe.

Ono što je savetovalište za zavisnost učinilo jedinstvenim je akcenat na oporavku kao krajnjoj tački. Tačnije, model oporavka koji rezultira da ljudi sa zavisnošću postanu “bolji od dobro”.

 

Ključni korak u prenošenju odgovornosti sa jedne grupe na drugu je redefinisanje problema.

 

Napori da se zavisnost definiše kao nešto drugo osim bolesti, osim što tvrde da to nije bolest, češće su usmereni na argumente protiv modela bolesti koji se više odnose na postizanje određenih ciljeva (zaštita sloboda, dodeljivanje lične odgovornosti, unapređivanje određenih ciljeva politike droga, unapređivanje socijalne pravde, naglašavanje određenih intervencija, smanjenje stigme i tako dalje), nego što zaista preispituju da li je to zapravo bolest.

 

Nedavno je Američki žurnal za javno zdravlje objavio članak pod naslovom Štetnosti konstruisanja zavisnosti kao hronične, recidivirajuće bolesti mozga. Cenim jasnoću njegovih argumenata.

 

Članak počinje sledećim pasusom:

 

”                 Kao međunarodna mreža istoričara i društvenih naučnika koji proučavaju pristupe upravljanja drogama kroz vreme i mesto, primetili smo napore redefinisanja zavisnosti kao hronične, relapsirajuće bolesti mozga (CRBD – chronic relapsing brain disease). CRBD model promoviše se kao put destigmatizacije zavisnosti i osnaživanja pojedinaca da pristupe tretmanu koji funkcioniše u okviru uslova tog modela.¹ CRBD korisno prepoznaje neurološke adaptacije koje indiviualne mozgove postavljaju u hronična stanja spremna za relaps. Ali mozgovi su smešteni unutar ljudi. Upotreba supstanci je biološka, društvena i politička; naši koncepti i pristupi složenim pitanjima oko upotrebe supstanci moraju takođe to biti.²,³ Previđajući sociopolitičke dinamike i nejednakosti povezane sa upotrebom supstanci, CRBD model može paradoksalno dodatno marginalizovati ljude koji koriste drogu, tako što će ih predstaviti kao neurobiološki nesposobne za agenciju ili izbor. Zabrinuti smo da model CRBD prikazuje korisnike droga kao pojedince čije je isključenje iz socijalne, ekonomske i političke participacije opravdano njihovim biološkim manama i oštećenim mozgovima.

                                          Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

Uočite kako autori daju odgovor na pitanje šta model bolesti može da postigne — on se “promoviše kao put destigmatizuje zavisnosti i osnažuje pojedince da pristupe lečenju” — umesto da koriste argument da je pravilno klasifikovan kao bolest.

 

Sve bolesti javljaju se unutar ljudi i imaju biološke, društvene i političke kontekste. Proteklih nekoliko godina ojačalo je stanovište da ti konteksti imaju važne implikacije, čak i sa nečim tako naizgled jednostavnim kao što je respiratorna bolest izazvana virusom. Da je COVID povezan sa socijalnim, ekonomskim i političkim poremećajem, konfliktom i patnjom ne bi trebalo i ne bi nas dovelo do pitanja da li je COVID pravilno okarakterisan kao bolest.

 

Biranje između CRBD modela i rešavanja sociopolitičke dinamike i nejednakosti deluje kao pogrešan izbor. Zbog čega mora da bude ili/ili? Zar ne može i zar ne bi trebalo da bude i/i?

Nijedan odgovoran zagovornik modela hronične relapsirajuće bolesti mozga (CRBD) ne bi tvrdio da su osobe sa zavisnošću nesposobne za agenciju ili izbor. Zavisnost je poremećaj koji uključuje izbor, ali se obično karakteriše kao nepovoljan izbor ili povremeni gubitak izbora, a ne kao potpuni ili konzistentni gubitak izbora. Neko bi ovo mogao uporediti sa ozbiljnim mentalnim bolestima sa povremenim oscilacijama u oštećenju. Ove oscilacije u oštećenju mogu se kretati u rasponu od bez oštećenja do teškog oštećenja, u zavisnosti od pojedinca i trenutnog stanja njihove bolesti.

 

Takođe je važno napomenuti prelazak autora sa diskusije o CRBD modelu u kontekstu ljudi sa zavisnošću na ljude koji koriste supstance. CRBD model nikada se ne bi trebao primenjivati na ljude bez zavisnosti.

 

Članak nastavlja sa kratkim ispitivanjem i kritikom CRBD modela. Autori napominju da su zagovornici modela CRBD izrazili nadu da će model proizvesti oštar prekid u odnosu na moralne modele koji su dominirali kao odgovori na zavisnost.

 

”                 Novi CRBD model navodno reciklira koncepte bolesti koji su pomešali medicinske i moralne zabrinutosti od 18. veka.⁹ Modeli bolesti korišćeni su da podrže niz pristupa politika počev od stroge prohibicije, preko obaveznog lečenja ili „građanske obaveze“, medicinskog održavanja terapije, pa sve do zatvorskog pritvora. U njima je zavisnost i kriminalizovana i medicinska; zavisnici su označeni kao bolesni pojedinci, ali su takođe kažnjavani zbog lošeg ponašanja kao devijantni….

Uprkos nadama koje su položene u novi CRBD model, ova tekovina nije izbrisana redefinisanjem zavisnosti kao hronične bolesti koja se nalazi u mozgu.¹¹ Naprotiv, brutalne društvene nejednakosti američkih odgovora na štetnost droga su istrajale ili se čak pogoršale.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

 

Imajte na umu da ovo zapravo nije kritika CRBD-a. Umesto toga, kritika je činjenice da CRBD nije doveo do promene politike i stavova kojima su se mnogi ljudi nadali.

 

Tretiranje zavisnosti kao hronične, relapsirajuće bolesti mozga

 

Članak nastavlja da sugeriše da je CRBD možda ubrzao ove štetnosti na načine koji uključuju kriminalizaciju, zatvorski pritvor i molekularnu orijentaciju koja je otvorila vrata za opioidnu krizu sa lažnim uverenjem da bi Oksikodon sa produženo-oslobađajućom formulacijom mogao da je učini bezbednijom.

 

Nisam pobornik toga da CRBD nužno vodi ka smanjenju stigme i boljoj politici i neću sugerisati da je CRBD odgovoran za bilo kakve promene u politici. Međutim, argument da je model CRBD povezan sa zatvorskim kaznama potkopan je trendovima pritvora zbog učinjenih krivičnih dela povezanih sa narkoticima. Čak i kada bi model CRBD mogao da stvori značajnu politiku i kulturne promene, za to bi bilo potrebno vreme — u pitanju su godine, verovatno mnogo godina. Grafikon ispod pokazuje izjednačavanje i eventualni pad broja ljudi koji se nalaze na odsluženju zatvorske kazne zbog krivičnih dela vezanih za narkotike u periodu o kojem se razgovaralo. Još uvek je previše ljudi pritvoreno i ti ljudi su nesrazmerno Afroamerikanci, ali, ako želimo da uspostavimo vezu između CRBD-a i stope pritvora, asocijacija bi bila silazni trend zatvorskih kazni za kriminal povezan sa narkoticima.

Izvor: The Sentencing Project: Can We Wait 60 Years to Cut the Prison Population in Half?

 

Lek za jetru koji sadrži 90% alkohola.

 

“blago… statistički beznačajne nuspojave”

Argument vezan za Oksikodon bio bi mnogo jači da ne postoji duga istorija farmaceutskog reklamiranja, koje je dovelo do formiranja pogrešne slike o bezbednosnom profilu lekova, često lažno predstavljajući nauku kako bi se prikrili rizici.

 

Tako da… kritika se ne odnosi na naučnu ili medicinsku istinitost modela, već na nedovoljni politički i socijalni napredak.

 

Ovaj odeljak završava jakim argumentom:

 

”                 Širenje pristupa tretiranja zavisnosti lekovima, bez inkluzivne socijalne politike i smanjenja štete nije bilo dovoljno da se spreči ni zaustavi američka opioidna kriza.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

 

Nazivanje nečega moždanom bolešću ne sužava i ne bi trebalo da suzi našu pažnju na pilule i procedure. Ponašanje, psihološke i socijalne intervencije trebalo bi da budu posebno važne kod bolesti mozga, izuzetno jer je verovatno da će moždana bolest uticati na te domene i ti domeni se u velikoj meri iskuse u mozgu.

 

Alternativni okvir: Smanjenje štete i socijalna pravda

 

Autori nude smanjenje štete i socijalnu pravdu kao alternativni okvir:

 

”             Postoje i drugi načini uokviravanja i reagovanja na upotrebu supstanci. Najperspektivnije od svega je smanjenje štete, 50-godišnji društveni pokret koji se protivi represivnoj politici droga. Umesto da fokus bude na mozgu i apstinenciji kao cilju, smanjenje štete daje prioritet zdravlju i socijalnoj inkluziji ljudi koji koriste droge.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

Imajte na umu da autori zapravo ne govore o uzrocima ili tretmanima i da nema razloga da prepoznavanje stanja kao bolesti izostavi socijalnu inkluziju. Na primer, ozbiljne mentalne bolesti prepoznate su kao bolesti i socijalna uključenost trebala bi da se smatra suštinskim elementom efikasnog lečenja i politike.

 

Koja je onda zabrinutost?

 

”                         Potrošači se opiru prinudnim i često kaznenim načinima na koje su raspoređeni lekovi za zavisnost. Smanjenje štete povezuje biološki sa socijalnim bez postavljanja prioriteta jedan iznad drugog.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

 

Dakle, zabrinutost je prinuda. Nazivanje nečega moždanom bolešću ne zahteva prinudu (pomislite samo na Parkinsonovu bolest), ali može otvoriti vrata ka tome. U svetu medicine, ta vrata mogu biti otvorena kroz zakonsko označavanje staratelja. Kada su u pitanju mentalne bolesti, prisilno lečenje može se tražiti za pacijente koji predstavljaju rizik po sebe ili druge. U slučajevima starateljstva i sudske mere obaveznog lečenja krize mentalnog zdravlja, postoje procesi osmišljeni da zaštite prava pojedinca, uključujući vremenska ograničenja za bilo koji sudski nalog koji je rezultat procesa.

 

U slučaju zavisnosti, uključenost u krivično-pravni sistem često dovodi do prinudnog lečenja. I do sada je bilo premalo sistemske ambivalentnosti u pogledu individualnih prava kada je u pitanju prinudno lečenje (i zatvaranje) usled zavisnosti. Važnije, takođe je bilo premalo zabrinutosti o sistemskim nepravdama, kao što je nesrazmeran broj Afroamerikanaca optuženih i osuđenih zbog krivičnih dela vezanih za drogu.

 

Zavisnost je takođe specifična u odnosu na druge bolesti na jedan važan način. Kao što je Kit Hamfriz istakao: “Da iskoristimo izraz iz ekonomije, zavisnost ima visoke negativne spoljašnjosti koje većina medicinskih poremećaja jednostavno nema, a to menja način na koji savršeno pristojni i razumni ljudi reaguju na njih.”

 

Kako bi osvetlio te visoke negativne spoljašnjosti, Hamfriz postavlja sledeća pitanja:

 

”                      Ukoliko biste imali finansijskog agenta koji bi imao pristup svim vašim računima i ličnim podacima, da li biste smatrali da heroinska zavisnost koju ta osoba razvija ima neke veće posledice od toga da on/a razvija dijabetes tipa 2? Da upisujete dete u predškolsku ustanovu, da li biste reagovali na isti način ako biste bili obavešteni da je vaspitač sklon metamfetaminu, kao kada biste saznali da je nastavnik sklon napadima astme? Ukoliko bi pitanje postavio stručnjak izvan naše oblasti, kako biste mu objasnili zbog čega su milioni ljudi izabrali da prisustvuju grupama samopomoći i programima lečenja fokusiranim na oporavak onih čiji su roditelji bili „alkoholičari“, ali ne postoji potražnja za programima oporavka fokusiranim na odraslu decu pacijenata koji boluju od hipertenzije?

Humphreys K. (2017). How to Deliver a More Persuasive Message Regarding Addiction as a Medical Disorder. Journal of addiction medicine, 11(3), 174–175.

 

Priznajući da nije bilo dovoljno zabrinutosti po pitanju individualnih prava, pretpostavljam da su najmanje 4 razmatranja važna u pogledu prinudnog tretmana.

 

  1. Da li okolnosti opravdavaju ograničavanje sloboda osobe (kroz sudski nadzor, pritvaranje ili prinudno lečenje)? Da li je ovo okolnost u kojoj su drugi bili povređeni ili se nalaze pod ozbiljnim rizikom od povređivanja? Ukoliko izopštimo supstancu iz ove situacije, da li bi to i dalje bilo pitanje za sistem krivičnog pravosuđa (ili dečiju zaštitu)?

 

  1. Tretman za šta? Koji problem upotrebe supstanci ta osoba ima i da li je tretman odgovarajući za taj problem? Govorimo li o nekome sa blagim, umerenim ili ozbiljnim problemom? Govorimo li o nekome ko ima obrazac slabe kontrole?

 

  1. Prinudno lečenje je često alternativa zatvoru. To je dobra stvar. Međutim, potrebno je imati na umu da ova opcija ne spušta granicu za ograničavanje prava osobe.

 

  1. Koji sistemski faktori će verovatno uticati na to ko će završiti u ovom sistemu i kako se postupa sa njegovim slučajem? Da li osvešćujemo i adresiramo ovo pitanje? Ukoliko su spoljašnje sile ovog sistema problem, na koji način ih možemo smanjiti unutar istog?

 

Ambivalentan sam u pogledu razvoja procesa u kojima bi se zavisnost preslikala procesima mentalnog zdravlja. Kako imam radnog iskustva u oba ova sistema, znam da bi to zahtevalo mnogo rada kako bi se zaštitila prava ljudi sa zavisnošću i ogromnu količinu rada na razvoju sistema nege koji mogu efikasno zadovoljiti potrebu.

Što se tiče uloge CRBD modela u ovoj oblasti, uviđam rizik i ponekad čujem kako je CRBD model primenjen radi odbrane prinudnog tretmana. U isto vreme, vremenski period na koji autori ukazuju okarakterisan je naporima da se smanji zatvorski pritvor i ponudi lečenje kao alternativa — uz obrazloženje da je zavisnost bolest.

 

Mislim da CRBD model nudi dragocen test za javnu politiku — paritet. Da li ćemo i da li bi trebalo da tretiramo srčanog pacijenta ili pacijenta koji boluje od dijabetesa na ovakav način? Visoke negativne spoljašnjosti koje je identifikovao Hamfriz predstavljaju izazov za testove pariteta koristeći druge hronične bolesti, ali on nudi drugi okvir. On o tome govori u kontekstu javne edukacije, ali je takođe relevantan i za razmišljanje o politici.

 

”              Bolja analogija od astme, dijabetesa tip II i hipertenzije koju bismo mogli da primenimo za zavisnost može biti da je ona slična hroničnim infektivnim bolestima (na primer HIV/AIDS). Prihvatamo da je, po pitanju infektivnih bolesti, strah koji mogu osetiti ljudi koji imaju bolest racionalan; zaista zdravstveni profesionalci podstiču ljude da praktikuju ponašanja osmišljena da se zaštite od zaraženih pojedinaca (na primer insistiranje da seksualni partner sa polno prenosivom bolešću koristi kondom, ne kupati lično telo nekoga ko je preminuo od Ebole). Nadalje, prihvatamo da postoji legitimna uloga za sprovođenje zakona – Tifus Meri sprečena je da nastavi da zaražava ljude zahvaljujući policiji (Marinelli et al., 2013), a ne lekarima. Analogizacija zavisnosti sa zaraznim bolestima ima sve vrline analogizacije sa bolestima sa niskim spoljašnjošću (na primer astma) i takođe ima jedinstvenu prednost da bolje parira iskustvima javnosti kada su u pitanju poremećaji (a njih je potrebno ubediti, ne nas same).

Humphreys K. (2017). How to Deliver a More Persuasive Message Regarding Addiction as a Medical Disorder. Journal of addiction medicine, 11(3), 174–175.

 

Naravno, ova slika će izazvati snažne negativne reakcije mnogih, ali takođe pružiti potencijal da se fokus za prinudne intervencije suzi na one situacije u kojima postoji stvarna povreda ili ozbiljan rizik po druge.

 

Nejednak napredak: Smanjenje štete u Evropi

 

Autori pružaju malo pozadine o smanjenju štete u Evropi, rezimirajući je na sledeći način:

 

”                    Inicijative za smanjenje štete širom Evrope i Velike Britanije predstavljene su kao deo javno finansiranih institucija koje često koegzistiraju sa represivnim sistemima politike prema drogama – što je nešto što se vidi sa neobičnom ogološćenošću u francuskom primeru. Primer Velike Britanije ukazuje na to kako mere smanjenja štete nisu uvek usmerene na socijalnu pravdu za ljude koji koriste drogu, već se umesto toga uvode kako bi se zaštitilo većinsko stanovništvo. Norveški primer pokazuje kako restriktivan pristup uslugama smanjenja štete može da olakša paternalizam i smanji agenciju ljudi koji koriste drogu.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

 

Zaključak: Ljudska prava kao prošireni okvir za smanjenje štete

 

”                 … Okvir za ljudska prava suprotstavlja se nekim ograničenjima modela CRBD, uključujući stavljanje u fokus patologije moždanih bolesti i insistiranje da se svakom pojedincu sudi ili kao pacijentu ili kao kriminalcu.

Ljudi koji koriste droge sami razvijaju pristupe smanjenja štete u lokalnoj zajednici, a koji se opiru i kriminalizaciji i medicini koje su korišćene za kontrolu korisnika droge. Smanjenje štete kritikuje hijerarhijske forme kliničke i neuronaučne ekspertize i umesto toga podržava ljude koji koriste droge u prepoznavanju sopstvene stručnosti u upravljanju vlastitim praksama i telima, podržavajući njihovu agenciju i povećavajući njihove opcije. Apstinencija se može smatrati delom ovog pristupa, ali samo ukoliko je izaberu sami ljudi koji koriste drogu.³¹ Kada je apstinencija nametnuta od strane spoljnih sila (lekari, porodica, organi reda ili drugi akteri), ona sama po sebi postaje rizik za predoziranje koje rezultira smrću.

Anne K. Lie, et al. “The Harms of Constructing Addiction as a Chronic, Relapsing Brain Disease”, American Journal of Public Health 112, no. S2 (1. april 2022): pp. S104-S108.

 

Ovo osvetljava još jednu primedbu, da etiketa bolesti sagledava osobu sa zavisnošću kao pacijenta. (Za razliku od kriminalca.) Takođe je važno napomenuti da su autori prešli sa zavisnosti na “ljude koji koriste drogu”. Ovaj prelaz je važan zbog toga što korišćenje droga nije bolest, ali može biti simptom bolesti zavisnosti, baš kao što kašalj nije tuberkuloza. Kako bismo bili sigurni, većina ljudi koji koriste drogu nema bolest zavisnosti. Pravljenje razlike između ljudi sa zavisnošću i drugih ljudi koji koriste drogu je od ključnog značaja na mnogo načina, ali je posebno važno kada se diskutuje o modelu bolesti, njegovim konceptualnim granicama i njegovoj korisnosti.

 

Okvir bolesti koristan je zbog toga što nam pomaže da povučemo granicu kako bismo utvrdili ko ima bolest, a ko ne, da razumemo neke od procesa koji su uključeni i njihove posledice i da identifikujemo tretmane, ponašanja i intervencije koji su kontraindikovani.

 

Čini se da su autori veoma fokusirani na zaštitu prava na izbor korišćenja droge. Za manjinu korisnika sa zavisnošću, kritičan element za razumevanje je oslabljena kontrola, što znači da se upotreba droge ne bira uvek slobodno. (Moglo bi se čak reći da, povremeno, bolest prisiljava žrtvu da uzima drogu. To je deo onoga što je zastrašujuće kako za ljude sa zavisnošću, tako i za njihove voljene.) Ovo je jedan od razloga zbog kog je, za ovaj najteži oblik problema sa drogom koji pogađa manjinu korisnika, apstinencija indikovana.

 

Osobe kojima su dijagnostifikovani bipolarni poremećaj ili šizofrenija imaju pravo da odbiju lečenje u većini slučajeva. Međutim, kada njihova bolest rezultira visokim negativnim spoljašnjostima, one mogu biti prisiljene na lečenje putem procesa koji uključuje nekoliko mera garancije koje će zaštititi njihove slobode.

 

Tako da… Ova kritika nikada ne gradi slučaj u kome zavisnost nije bolest. Umesto toga, ona tvrdi da model CRBD nije proizveo promenu koju su neki ljudi obećali kada su predložili model koji će biti usmeren na društvene i političke promene. Ne vidim kako stavljanje akcenta na socijalnu pravdu zahteva napuštanje modela bolesti. Zapravo, tamo gde su prisutne visoke negativne spoljašnjosti, model bolesti postaje olakšavajuće razmatranje, rezultirajući pravednijim društvenim reakcijama.

 

Verujem u istinitost toga da je zavisnost bolest i da autori nikada nisu izneli argument u kome tvrde da ona to nije. Da li ta istina treba da bude žrtvovana ili prikrivena u potrazi za pravdom? Ne mislim da je to dobra ideja. Takve stvari doprinose trenutnoj epistemijskoj krizi i nisu neophodne. Svaki model može postati štetan ukoliko se primeni u pogrešne svrhe ili implementira na redukujući način koji rezultira zanemarivanjem važnih razmatranja. CRBD se u tome ne razlikuje od drugih.

 

Izvor: https://recoveryreview.blog/2022/05/03/is-it-harmful-to-frame-addiction-as-a-disease/