26.06.2022. SAD: Razumevanje relacijske dinamike oporavka

Složenost zavisnosti iziskuje jednako složen pojam oporavka. Holistički, oporavak se generalno konceptualizira kroz tri klase varijabli – individualne, društvene i ekološke. Biopsihosocijalni model oporavka dobro se uklapa u ovaj okvir. Konceptualno proširenje oporavka, kako bi se uključila ekološka sfera varijabli, omogućilo je da se novi kontekstualni i strukturalni faktori inkorporiraju u proučavanje puteva oporavka. Ovo je novi naučni trend. Međutim, razvrstavanje faktora oporavka u sve tri klase na kraju je nepotpuno bez utvrđivanja onoga što povezuje ove varijable. Ovaj članak predlaže relacijsku prirodu oporavka kao teoretskog vezivnog tkiva koje povezuje ove višedimenzionalne varijable u individualnim, društvenim i ekološkim sferama.

 

Uvod

Radna definicija iz Recovery Science Research Collaborative (RSRC) navodi da je oporavak „nameran, dinamičan i relacijski proces“ usmeren na poboljšanje dobrobiti (Ashford et al., 2018). Ona je sažeta i sporazumna definicija kreirana na osnovu vodećih definicija tog vremena kako bi se pojam oporavka operacionalizovao za naučnike koji se bave oporavkom. Kao takva, ova definicija je dobra polazna tačka za formiranje teorije o aspektima oporavka.

Trenutni razvoj nauke o oporavku predstavlja priliku da se razmotri šta čini oporavak uspešnim i kako može osloboditi osobe od destruktivnih obrazaca i načina života. Uporedo sa novim definicijama, nove teorije dopuštaju induktivnije načine razmatranja oporavka izvan kliničkih, medicinskih i patoloških okvira. Teorija zasnovana na oporavku kaže da je „oporavak očigledan i fundamentalno oslobađajući skup procesa“ (Brown i Ashford, 2019). Ohrabrujuće, ova teorija je promovisala naglasak na ličnim iskustvima kao primarnom izvoru za konceptualizaciju i proučavanje oporavka i pomogla je osloboditi istraživače tereta nametanja veštačkih konstrukcija koje kontekstualno nemaju značaj, ne sadrže kritiku sistema i/ili su nametljive ili destruktivne za zajednicu osoba u oporavku.

Budući da se oporavak uglavnom dešava tokom godina u svakodnevnom životu pojedinaca i ne zavisi od stalne kliničke ili medicinske podrške, on predstavlja i stil života i kulturu. Kao takav, oporavak je društveni, relacioni proces kao i proces identiteta, pri čemu napredak postaje najbolji prediktor ishoda (Best, et al., 2016; Gutierrez et al, 2020).

Teorije i instrumenti merenja kao što su Kapital oporavka i Istraživanje snaga i prepreka u oporavku (eng. Strengths and Barriers in Recovery Survey – SABR) označavaju nekoliko životnih oblasti koje su odgovorne za značajnu varijaciju uspeha, stabilnosti i napretka oporavka (Best, et. al. 2020: 2021). Sažeta skala kapitala oporavka obuhvata lični i društveni kapital za oporavak u unipolarnom instrumentu (Vilsaint et al., 2019.). SABR identifikuje područja života, kao što je briga o zdravlju i bavljenje značajnim aktivnostima, koja su povezana sa stabilnošću oporavka (Best et. al 2021). Kritika u pogledu merenja kapitala oporavka uključuje ekološku dimenziju ili dimenziju zajednice (Hennesey, 2021). Dok SABR instrument bolje identifikuje specifične faktore koji služe kao snage i prepreke za oporavak, kao što su učešće u sistemu krivičnog pravosuđa i pristup prevozu (Best, et al., 2021). Međutim, ovim konceptima nedostaje kritična relaciona komponenta koju treba dalje istražiti. Razlog ima veze sa pretpostavkama koje stvaramo o oporavku –  da su intrapersonalno, interpersonalno i ekološko merenje resursa koji podržavaju oporavak, krajnji domet koji naučnici mogu dostići pri merenju oporavka. Ovo se naravno odnosi na ideju vidljivih podataka i ograničenja postojećih merila oporavka.

Istakao bih da, iako su lične snage, pristup resursima i podrška zajednice ključni za oporavak, zapravo je odnos pojedinca prema ovim pojavama ono što ih istinski vezuje za oporavak. Iako se razlika može činiti neznatnom, dodavanje relacijske nijanse našim naučnim modelima ključno je za razumevanje zašto se osobe koje imaju pristup resursima ne uspeju oporaviti, ili kako se osobe koje nemaju pristup resursima ipak mogu oporaviti i zašto sistemi koji žele da podrže oporavak moraju pružiti više od pružanja neophodnih oblika podrške. Ukratko, nedostaju nam veze koje povezuju razne oblike podrške u oporavku.

Uzmimo uobičajen primer – uzmite u obzir činjenicu da se malo šta može učiniti kako bi se pomoglo osobi koja se bori s zavisnošću da započne proces oporavka, bez obzira na to koliko je okruženje spremno na pomoć. To je zato što osoba i njen odnos prema okolini nisu doživeli preokret koji je potreban da bi se iskoristili raspoloživi resursi. Ipak, isto tako je beskorisno i potencijalno štetno pretpostaviti da osoba „samo to ne želi dovoljno jako“ – Potrebno je nešto više, možemo brojati resurse za oporavak ceo dan, ali bez razumevanja relacijske dimenzije između pojedinca i njegovog sistema podrške, nećemo postići pravu prediktivnu moć, naučno govoreći.

Šteta koju zavisnost nanosi odnosima

Svaki član porodice čija je voljena osoba duboko pogođena zavisnošću zna kakav je izazov pružiti joj podršku. Postoji nekoliko modela i teorija povezanih sa izazovima podrške voljenoj osobi koja se bori s zavisnošću, u rasponu od takozvane “stroge ljubavi” do strategija koje koriste “bezuslovni pozitivni pogled”. Iako se ovaj članak ne bavi raspravom o prednostima i nedostacima različitih strategija, bitno je primetiti ono što nije prisutno, ali je implicitno unutar ovih intervencija – odnos sa nekim ko je u aktivnoj zavisnosti može biti bolan, a ponekad i štetan za emocionalno zdravlje porodice, saradnika, partnera i prijatelja. Nadalje, dugotrajni oporavak od zavisnosti zahteva ponovnu artikulaciju relacijskog prostora, odnosno razvijanje granica, isceljivanje traume u odnosima i učenje novih načina interakcije u intimnim odnosima.

U idealnom slučaju, sve uključene strane fokusirane su istovremeno na proces oporavka, kako na ličnom tako i na nivou odnosa. Potreba za kontinuiranim fokusom na oporavak i napredak prisutna je i kod osoba koje prevazilaze problematičnu upotrebu supstanci i kod osoba kojima je stalo do njih. Dakle, dolazi do dva paralelna procesa, osobe koje se bave zavisnošću voljene osobe treba da se iscele uz i u saradnji sa osobom koja se oporavlja od zavisnosti. Često je potreban potpuno novi format odnosa unutar porodice, a prisustvo na bilo kojoj sesiji porodičnog tretmana će to ilustrovati. Uporni i negativni obrasci odnosa predstavljaju ogromnu kliničku prepreku, koja zahteva puno kontinuiranog rada svih uključenih. Iako naši sistemi lečenja tek treba da se u potpunosti prilagode izlečenju cele porodice, većina kliničara razume, pa čak i naglašava relacionu komponentu oporavka. Očigledno, oporavak nije i ne može biti fokusiran isključivo na prevazilaženje zavisnosti  pojedinca.

“Ideje, emocije i stavovi koji su nekada bili vodeća sila života ovih ljudi odjednom su odbačeni, a potpuno novi skup koncepcija i motiva počinje da dominira njima” (Anonimni alkoholičari, str. 27)

Aspekt odnosa unutar porodice nas upućuje na važnost relacionog prostora u oporavku. Iz njega možemo proširiti ideju. Ako je izlečenje odnosa unutar porodice toliko bitno za oporavak, šta je sa drugim odnosima? Šta je sa nečijim opštim odnosom prema svetu, društvu, ekonomiji, poslu i obrazovanju? Znamo da su ovi faktori važni za oporavak, ali tek treba da uokvirimo prostor odnosa izvan porodice i prijatelja kao jednako važan za razumevanje oporavka. Zavisnost negativno utiče na gotovo sve odnose. Ne samo na odnose prema drugima i prema sebi.

Zar nije izlečenje odnosa prema intimnom partneru jednako važno kao i izlečenje negativnog odnosa prema stalnom zaposlenju, ili negativnog odnosa prema Centru za socijalni rad, ili negativnog odnosa prema banci i kompanijama za kreditne kartice? Nisu li disfunkcionalne veze sa ovim institucijama i sistemima uzrok i lošeg emocionalnog zdravlja? Šta se dešava kada se pogledate u ogledalo? Zar ne bi trebali koristiti ista sredstva za reartikulaciju odnosa sa samim sobom kao i sa svojim supružnikom?

Odnos prema sebi (intrapersonalni), prema drugima (interpersonalni) i prema njihovim ekološkim oblastima (ideje, institucije, sistemi i društvo), mora se smatrati jednako važnim. S jedne strane, možemo meriti ove tri oblasti određenim alatima, ali možemo li uzeti u obzir odnos između osobe i svakog od ovih područja?

 

Ne samo međuljudski odnosi

Koji  drugi odnosi se menjaju tokom oporavka? Jedan od najzanimljivijih efekata oporavka uključuje promenu odnosa prema idejama i institucijama. Ne može se potceniti potencijal poboljšanja koji je oslobođen u ponovnoj artikulaciji sebe u odnosu na svet kroz proces oporavka. Često oporavak zahteva odustajanje od postojećih pogleda na različite društvene institucije.

Uzmimo za primer osobu koja ima problema sa zakonom. U ovom slučaju, odnos te osobe sa sistemom krivičnog pravosuđa je gotovo u potpunosti negativan. Često postoji ogorčenost prema policiji, sudijama i službenicima za uslovnu kaznu. Bez obzira na postojeće kritike sistema krivičnog pravosuđa u Americi, ako osoba želi živeti s imalo mira, brzo shvata da su toksični oblici besa usmereni na anonimne sisteme, ideje i institucije (koliko god bile manjkave) zaista uzaludno rasipanje dragocene emocionalne energije. Održavanje dubokih osećaja ljutnje, mržnje i cinizma dovodi do emocionalnog stanja koje nepovoljno utiče na oporavak. Ili uzmite negativne odnose osobe prema institucijama kao što su brak, škola, političke stranke ili poslodavci.

Bez obzira da li neko ima opravdan razlog za negativnu perspektivu, osobe u ranom oporavku relativno brzo shvataju da se njihov pogled na svet mora promeniti. Ova suštinska promena postavlja novu mogućnost odnosa – osoba shvata da umesto da preuzme ulogu Sizifa i odbija da bude srećna ili zadovoljna sve dok se pomenute institucije radikalno ne promene kako bi ublažile njene negativne emocije, može jednostavno da se repozicionira ili zauzme neutralnu poziciju. Alternativa je i  sticanje veština, znanja i kapaciteta kako bi se na pravi način suočili sa takvim stvarima koji nam se nađu na putu. Ova suptilna promena perspektive često čini svu razliku između života koji se živi u uzaludnoj ogorčenosti ili života proaktivnog mira i mudrosti. Čak je i molitva spokoja (eng. Serenity Prayer) izričita po ovom pitanju.

 

Odnos prema resursima, a ne samo resursi

Dakle, kako bi naučnici koji istražuju oporavak mogli početi beležiti ove fenomene? Ako se vratimo na generalnu jednačinu dinamike oporavka, možemo videti da nisu samo varijable iz intrapersonalnog, interpersonalnog i ekološkog skupa važne u merenju oporavka, već da bi se trebali fokusirati na prirodu tih odnosa. Nisu bitni samo lični resursi sami po sebi, već je važan i odnos prema sebi. Nije bitan samo broj društvenih resursa koji podržavaju oporavak, već je bitna i priroda odnosa prema drugim ljudima, bliskim i daljim. I konačno, nije važno samo da li je neko okružen institucionalnim resursima koji pomažu u oporavku, već je najvažniji odnos prema tim institucijama.

 

Izvor: https://recoveryreview.blog/2022/01/17/understanding-the-relational-dynamics-of-recovery/